Ostao sam bez riječi.

Nisam se mogao dovoljno nagledati

raskoši cvata,

cvata  jednog kaktusa.

Cijelu jednu godinu

stajao je tu bodljikav,

naoko bez svrhe,

šiljast, mrzovoljan, nedodirljiv.

Nisam se već osvrtao na njega –

pa bio je to običan kaktus.

Dok odjednom, u svibnju,

iz njegova bodljikavog čvora

nije progledao nježni cvijet.

Dugo sam stajao pred njim,

blažen i pun divljenja.

Bilo je kao da se odjednom pokazuje

cijelo njegovo srce,

puno boja i finih listića.

Cvao je još nekoliko dana.

Divno.

Od koga i za koga ova pažnja?