Zvjezdane oči – priča o svetoj Luciji

Zvjezdane oči – priča o svetoj Luciji 
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
– Oči su ti sjajne poput zvijezda – reče Luciji umjesto pozdrava.
Djevojka naglo spusti vjeđe. Osjeti drhtaj duboko u utrobi kao od nekog potmulog straha. Htjela bih da se zanosi mojom dušom, pomisli, a ne tijelom. Ako ga moje oči zavode, bolje da mu ne dadnem priliku da ih motri.
– Mnogo toga moram obaviti – reče. Budi tako dobar pa nas pohodi za tjedan dana!
Mladić razočarano uzdahne, ali se pokori Lucijinoj želji.
A ona, ustrašena osjećajima koje je jasno razabirala u zaručniku, odluči svoj dio imanja razdijeliti sirakuškoj sirotinji. Ljubi li moje srce, neće se obazirati na siromaštvo, umovala je.
Cijele sedmice odnosila je iz kuće sve što bijaše imalo vrijedno: haljine od skupocjenih tkanina, obuću od najfinije kože, slike i sagove, vaze i vezove, porculansko posuđe i komade namještaja od sandalovine i ebanovine s intarzijama od bjelokosti. Naposljetku isprazni i škrinju s novcem te sve razda ubogarima. tako u kući ostade samo najnužnije.
Osmoga dana ponovno je pohodi zaručnik.
– Čemu otezati? Vrijeme je da uglavimo dan vjenčanja – reče. – S tvojim imanjem i onim što mi dadne otac započet ću velik posao i… – zastade u besjedi zaprepašteno se ogledavši po praznoj sobi, a onda krikne: – Ta gdje su slike, sagovi i namještaj?
– Kod onih kojima pripada – mirno odgovori Lucija.
– Što si rekla?
– To što si čuo! – odsiječe Lucija. – Gospodin Isus kaže: Ako hoćeš biti savršen, razdaj sve što imaš siromasima i kreni za mnom.
– Isus? Onaj Židov što ga razapeše kao razbojnika u Jeruzalemu? Što je zaludio narod da mu vjeruje i da više ne žrtvuje našim bogovima? – bješnjeo je zaručnik. – To neću trpjeti! Idem u sudište pa ću te prijaviti. Vidjet ćemo hoće li ti pomoći tvoj raspeti uzor!
Posve pomračena srca zaručnik odjuri i prijavi Luciju vlastima kao kršćanku koja se odmetnula od cara i državne vjere. Od rimskih bogova.
Ni sat poslije njegova odlaska stigoše vojnici da odvedu Luciju u mučilište. Svežu je konopcima za volovski jaram. Ali koliko su god tukli životinje da povuku, one se nisu uspijevale pomaknuti s mjesta. Tada upravitelj zapovjedi da djevojku spale tu gdje je zatekoše. Naslagaše drva i potpališe oganj. Ali nijedan plamičak ne htjede se dotaknuti ni Lucijine odjeće, a kamoli tijela. Tada jedan od vojnika podiže bodež da joj probode grlo, zagleda joj se u oči, i ruka mu klone.
– Kukavico! – zaurla vojnik do njega i ta riječ poput čarobnog štapića ponovno podiže ruku s bodežom.
– Ah, kako te oči blješte! Kao najsjajnije zvijezde – prošapće vojnik, i šaka s bodežom ponovno klone.
– Bijedniče! – vrisnuše sad svi vojnici. – Zar se bojiš suknje?
Vojniku zadrhte usne pa napregne svu svoju volju ne bi li podigao ruku s oružjem.
… ali ti češ umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se? – pričini se Luciji da ponovno čuje Agatin glas.
– Ne bojim se – šapne i sklopi oči da ne zbunjuje vojnika. Da ne gleda svjetlost zemaljsku.
Ruka s bodežom treći se put podiže i silovito spusti na Lucijin vrat. Djevojka se zanjiše. I gle! Umjesto tame, pod vjeđama joj rasula se svjetlost vječna.
Sonja Tomić
Please wait...