U bajoslovnoj zemlji neograničenih mogućnosti bio mnogostruki milijarder, čiovjek čudak, koji je mislio da se novcem sve može. Pozvao on tako svoga graditelja, neobično sposobna čovjeka, koji je već stvorio remek-djela supermoderne tehnike. Njemu reče bogati čovjek da želi podići jedan toranj. Majstor kimnu. Naručilac zatim objasni da taj toranj mora imati promjer 4 metra. Graditelj opet kimnu. Milijarder nastavi: u tornju moraju biti ugrađene stube i hodnici, zatim dizala za gradnju i vodovodi. Pri tim riječima graditelj više nije kimnuo, nego se zamislio. Naručioca njegovo razmišljanje nije smelo: svoju zamisao je upotpunio: pri gradnji ne smije se upotrijebiti ni beton ni željezo. Sad graditelj nije više razmišljao. Iskolačio je oči, zablenuo se u toga čovjeka. No ovaj se ne dade smesti, već nastavi kako zid tornja ne smije biti deblji od pola metra, a visina 1500 metara! Pri tim riječima graditelj je zatvorio oči, a otvorio usta. “To još nije sve”, završio je naručilac, “na tom tornju treba izgraditi potpunu jednu tvornicu”: Posljednjih riječi graditelj više nije čuo. Uhvatila ga je strava, pobježe glavom bez obzira. Bio je posve uvjeren da se tome bogatašu razum pomutio. Takav toranj – besmislica! Neizvedivo – ni uz pomoć svih pravila i zakona matematike, fizike i kemije! Tlapnja!

Ta građevina ipak je stvarnost, tisuću puta umanjena u svakoj vlati raži. Sve mjere što ih je bogati čovjek označio svome arhitektu za svoju fantastičnu građevinu, vrijede podijeljene s tisuću – za raženu vlat. Ta vlat je ono arhitektonsko čudo koje je nemoguće oponašati, jer mu je visina uistinu četiri stotine puta veća od od njegova promjera. Sagrađena je bez betona i željeza. U žljebovima vlati nalaze se stube i hodnici. Tu su i dizala za hranu i vodovodi do vrška vlati, a gore na vlati smještena je prava kemijska tvornica, u kojoj se radi čovjekov svagdašnji kruh.

Milijuni klasova na ustalasalom polju dan i noć svjedoče o čudesnoj mudrosti i svemoći koja se očituje u cijeloj prirodi.