Postoje ljudi koji odglume cijeli svoj život.
Odglume ljubav, brak, prijateljstvo.
Odglume strast, požrtvovnost, iskrenost.
Glume u braku, glume na radnom mjestu…
Glume sreću, tugu, radost, bijes…

Glume, glume, glume a nemaju veze s glumom…

Samo su kukavice…
Sve što rade, rade zato što se to od njih očekuje, ili zato da ne bi skrenuli pažnju na sebe.
Kad se svi smiju – smiju se i oni…
Kad svi plešu i slave – plešu i slave i oni…
Kad svi tuguju – tuguju i oni…
Negdje duboko u njima postoji klica pobune, tračak sumnje protiv svega toga, ali se ne usuđuju progovoriti.

Kažu – bolje ovako, bar smo prihvaćeni od drugih, kad od sebe već nismo…
Prigovore rijetko, i to samo ljudima kojima vjeruju, ako uopće nekome vjeruju.
Kakav je to život bez spontane reakcije?
Kakav je to život gdje moraš preispitivati sve što izgovoriš i učiniš?
Što natjera čovjeka da bude ono što nije?
Da vječno bira nečiju narav, i da povlađuje spuštajući glavu…
Mislim da odatle sve počinje…
Sve ono za što se poslije najčešće kaže – sad je prekasno…

Stefan Simic