Crkve svetog Dujma nalazimo po cijelom istočnom Jadranu, njegove slike po cijeloj Europi pa čak i u Rimu te u Sankt Petersburgu, ali najpoznatiji je kao zaštitnik grada pod Marjanom. Na Pašmanu se nalaze crkva i franjevački samostan sv. Dujma.
Sv. Dujam (lat. Domnius) živio je na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće. Došavši u naše krajeve postaje biskup Salone (284.-304.). S obzirom na tadašnje progone kršćana, Dujam biva uhićen po nalogu cara Dioklecijana. Srednjovjekovna žića zapisuje kako je Dujam tada, pred carskim namjesnikom Markom Aurelijem Junijem, izveo čudo i „po zazivu imena Isukrstova“ vratio život mrtvacu. „Maurilij … ništar manje u slipošći sfojoj ukamenjen osta“ i odmah dade pogubiti Dujma. On i drugi mučenici pogubljeni su u amfiteatru, nakon čega su pokopani izvan Salone.
Kada je Milanski edikt 313. godine dopustio slobodno ispovijedanje vjere, kršćani su počeli javno štovati sv. Dujma. Nad njegovim grobom sagrađena je kapelica, pa crkva, a kasnije i velika bazilika koju 614. ruše barbari. Zabrinut takvim događanjima papa Ivan IV. (porijeklom Dalmatinac) šalje opata Martina u Istru i Dalmaciju ne bi li otkupio, i tako spasio, svetačke relikvije. Tada je dio ostataka sv. Dujma prenesen u Lateransku baziliku. Splitski biskup Ivan Ravenjanin, 650. godine, potiče prijenos ostalih relikvija u Split. Legenda govori da su se Splićani tada stali odmoriti uz jedan potok. Kada su htjeli nastaviti dalje, nisu više mogli podignuti lijes. To je uspjelo tek nevinoj djeci. Od tada taj potok nosi svečevo ime a to područje današnjeg Splita naziv Dujmovača. Kasnije je na tom mjestu sagrađena mala crkvica posvećena Dujmu.
Dioklecijanov su mauzolej Splićani pretvorili u stolnu crkvu posvećenu Uznesenju Marijinu, istom onom koji se štovao u nekadašnjoj salonitanskoj katedrali. Osim Mariji, splitska je katedrala do danas posvećena salonitanskim mučenicima Dujmu i Stašu, a također i dvojici braće, liječniku i mučeniku, Kuzmi i Damjanu. U 15. stoljeću katedrala je obogaćena monumentalnim kamenim oltarima sv. Dujma i sv. Staša, postavljenima u nišama mauzoleja s lijeve i desne strane glavnog oltara. Oltar sv. Dujma dao je podići 1427. godine nadbiskup Petar Dišković iz Paga, a djelo je lombardskoga majstora Bonina iz Milana. Drugi oltar, posvećen sv. Dujmu, je 1767. dao podići nadbiskup Ivan Luka Garanjin po nacrtu ili modelu istaknutog mletačkog kipara Giovannija Marije Morlaitera. Nadbiskup je 1770. godine u taj oltar uz velike svečanosti premjestio kosti gradskoga patrona. Tu je svečanu ceremoniju opisao Julije Bajamonti koji je za tu priliku napisao i skladao prvi oratorij u povijesti hrvatske glazbe. Taj su dan cijeli zvonik krasile goruće voštanice, što je zasigurno bio impresivan prizor.
katedrala Uznesenja Marijina – sv. Duje
Koliko je sveti Dujam ili Duje, kako ga od milja nazivaju Splićani, bio i jest važan u kolektivnoj memoriji i stvarnosti, pokazuje činjenica da je srednjovjekovna Splitska komuna kovala novac s njegovim likom. Sličan novac kovao je i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. O važnosti ovog sveca govori i činjenica da statut grada počinje člancima koji reguliraju štovanje gradskog patrona. O njemu su pisane i pjevane pjesme, spominjali su ga Toma Arhiđakon, Marulić, Kavanjin i svi splitski kroničari. Prvi filmski kadrovi snimljeni u Hrvatskoj prikazuju „procešjun“ svetog Duje 1911.
Sveti Duje je pogubljen 10. travnja, ali kako je taj datum često padao u Veliki tjedan ili uskrsnu osminu, srednjovjekovni statut je 7. svibnja odredio kao dan posvećen zaštitniku grada. Grad se oduvijek posebno spremao za to slavlje. U davna vremena svi privezani brodovi bili su prepuni voštanica, cijela obala i zidine Dioklecijanove palače ukrašene bakljama. Procesija je išla gradom, iznosile su se moći sv. Duje i drugih svetaca i blaženika. Na čelu je bio biskup, svećenstvo, bratovštine, pa plemstvo, ugledni građani i na kraju puk. Misa se uvijek održavala na otvorenom zbog okupljenog mnoštva. Taj dan su se po cijelom gradu igrale pučke igre, pjevale pučke pjesme, a tradicionalni sajam drvenih predmeta, različitih oruđa, igračaka isl., održava se i danas. Za vrijeme mletačke vlasti prodavao se i sladoled, tada zanimljiva novotvorina. Jedne godine postavljena je i fontana koja je izbacivala vino žednim građanima. U grad su dolazili trgovati stanovnici Dalmatinske zagore, Ličani, Hercegovci, otočani, Talijani sa suprotne obale, Ancone, Barija itd. Kao i danas, i tada se igrala „tonbula“. Održavale su se regate, plesovi, igrala se igra slična alci, moreška, natjecanja u fizičkoj spremi itd. Kasnije su dolazili i cirkusi, održavali se vatrometi i sl. Na dan svetog Duje, 1893. godine, otvorena je današnja zgrada HNK u Splitu, obnovljen je Hajduk 1944., a ovoj „fjeri“ Ivo Tijardović je posvetio treći čin Spli’skog akvarela.
procesija na blagdan sv. Dujma
Kraljevina Jugoslavija nije bila sklona proslavi, a za vrijeme druge Jugoslavije Sudamja je bila zabranjena. Tada su neki u znak protesta stavljali poznate crvene kape, slične drniškim, koje su se tradicionalno nosile blagdanima. Početkom 90-ih, kada završava državni ateizam, tradicija se obnavlja na poticaj nekoliko laika i don Ivana Cvitanovića, katedralnog župnika. Od tada, proslava je svake godine sve bogatija. Sudjeluju razna kulturna društva, sinjski alkari, Bokeljska mornarica itd.
Postavljamo pitanje koliko je Dujmova poruka, odnosno žrtva, aktualna. Koliko jedan svetac iz 4. stoljeća može značiti nama u 21. stoljeću? Prvo treba reći da na žalost i danas postoje kršćani koji kao žrtvu prinose život. I danas osnovna ljudska prava odnosno vjerske slobode nisu svima dostupne. Mi imamo sreću i privilegiju što živimo u demokratskoj zemlji koja nam jamči te osnovne slobode. No, Dujmova mučenička smrt nešto govori i nama. On je živio u vremenu kada je biti kršćanin značilo riskirati život, lijegati sa strahom i buditi se s pomisli da vam je to možda zadnji dan. Danas bi to nazvali vrlo stresnom situacijom, vrlo stresnim okolnostima. Ako uopće možemo zamisliti taj strah, taj pritisak, tu odvažnost koju jača samo vjera, onda nije teško zaključiti koliko su naši izazovi „lagani“. Dujam je dao život, ono najsvetije što je imao, a jedan od izazova današnjih kršćana jest zaštita života. Zaštiti život danas predstavlja borbu protiv ideologije liberalizma, i ekonomskog i socijalnog. Ako je Dujam snagom vjere toliko učinio, onda svaki kršćanin može dati svoj mali doprinos, na osobnom i građanskom planu, zaštiti temeljnih kršćanskih i moralnih vrijednosti. Živimo u demokraciji koja nam dopušta aktivizam i imamo priliku suprostaviti se problemu kojeg je Papa dijagnosticirao kao diktaturu relativizma, problemu koji podriva same temelje demokracije. Malen je to angažman, malena je to žrtva nasuprot Dujmove.
Duje nas poziva da svjedočimo vjeru te nam pruža ohrabrenje i utjehu da nam vjerojatno nikad neće biti toliko teško koliko je njemu bilo, da nećemo morati žrtvovati koliko je on žrtvovao.
tekst prema: Tonći Mastelić www.frama-portal.com
