O Isuse, kako bih volio kada bi se
udostojio da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti kako svjetiljku mutnu palim
Da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima koja su pokatkad plava.
O vratima kroz koja pognut moraš ući.
O bravi koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti, uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je kao što je bilo juče.
I o tom kako se kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko navuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo
Kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.