Sveta Monika majka je znamenitog kršćanskog teologa Aurelija Augustina, koji je upravo zahvaljujući njoj prihvatio kršćanstvo, postao milanskim biskupom, a kasnije iscrpno opisao njen život i kršćanske vrline u Ispovijestima. Zagovornica je odlutalih od vjere i pustolova, zaštitnica majki, obitelji i udovica.
Rođena je u Tagasti u Numidiji (današnji Alžir) u odličnoj kršćanskoj obitelji iz koje je baštinila dobar odgoj i ljubav prema mudrosti. Udala se za Patricija, gradskog službenika koji je bio pagan (pripadnik politeističkih religija). Iako nije previše mario za religiju, Patricije se, zajedno sa svojom majkom, loše odnosio prema Moniki. Nije ju poštedio ni bračne nevjere. Monika je strpljivo podnosila njegove ispade srdžbe i njegove nevjere. Rodila mu je troje djece – sinove Augustina i Navigija, te kćer Perpetuu.
S vremenom, videći strpljivu ljubav i mudrost svoje žene, Monikin se muž preobratio na kršćanstvo. Negdje baš u to vrijeme sin Augustin je postao “nemiran” i prilikom studija u Kartagi prihvatio manihejstvo. Majka ga je punih sedamnaest godina nastojala preobratiti ustrajnim molitvama, suzama i trpljenjima. Njezine suze i molitve nisu bile uzaludne. Veliki milanski nadbiskup Ambrozije, suosjećajući s majkom izgubljenog sina rekao joj je da sin tolikih suza ne može propasti. I zaista, u Augustinovim ispovijestima, vjerojatno naspotresnijem djelu kršćanstva u IX. glavi se jedan od najljepših opisa majke u književnosti.
Monika je slijedila Augustina na njegovu putu u Rim i u Milano 385.-e godine. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u Milano, gdje se Augustin spremao za krštenje i primio ga 24. travnja 387.
Nakon Augustinova krštenja krenula je put Afrike, ali se na brodu razboljela. Umrla je u Ostiji, na ušću Tibera, čekajući lađu za dalji put.
Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.
izvor: bitno.net i hr.wikipedia.org
“Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan Ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po Tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si Ti: kakav će biti vječni život Svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama Tvoga izvora, izvora života koji je od Tebe.
Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak Ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’
Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam s upitnim pogledom: ’Gdje sam bila?’
A kad nas je vidjela potresene od žalosti, reče: ’Ovdje ćete sahraniti svoju majku.’ Ja sam šutio i susprezao suze. Moj brat je nešto rekao kao da bi želio i bio sretniji da ona ne umre u tuđini, nego u domovini. Kad je to čula, ona ga s tjeskobom u licu ukori očima što tako nešto misli, a onda pogleda u mene i reče: ’Gledaj što govori!’ Zatim reče obojici: ’Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete.’ Kad je tu misao izrekla riječima, koliko je mogla, zašutjela je. Bolest je bivala sve teža i sve ju je teže mučila…”
