Bio jedan vrapčić sivo-kestenjaste boje koji se u životu osjećao nesigurnim, jer su ga neprestano mučila neka tjeskobna pitanja.
Dok je još bio u jajetu, zabrinuto se pitao: Hoću li uspjeti probiti tako tvrdu ljusku? Što ako padnem iz gnijezda? Hoće li mi roditelji uspjeti pronaći dovoljno hrane?
Kad je sve ove strahove nadvladao, nadošli su drugi, još veći. Upravo je stajao na grani i spremao se za prvi let: Hoće li moja krila izdržati? Srušit ću se na zemlju… Tko će me podići u gnijezdo?
Naučio je letjeti, no i dalje je kukao: Tko zna hoću li pronaći družicu?! Kako ću izgraditi gnijezdo?!
Sve je to uspješno obavio, ali vrapčića su i dalje mučile nedoumice: Hoću li uspjeti očuvati jaja? Što ako u stablo udari grom i zapali mi gnijezdo? Ako doleti jastreb i pojede moje mlade? Kako ću ih othraniti?
Kad su ptići narasli lijepi, zdravi, živahni i kad su uokolo počeli cvrkutati, vrabac se opet tužio: Tko zna hoće li pronaći dovoljno hrane?! Hoće li umaći ako ih napadne mačka ili kakav drugi grabežljivac?
Jednoga dana pod stablom se zaustavio Učitelj. Pokazao je na vrapca i rekao: Pogledajte ptice nebeske: ne siju, ne žanju, ne sabiru u žitnice… Pa ipak, otac vaš nebeski brine se za njih!
Sivo-kestenjasti vrapčić odjednom se prisjetio kako je doista uvijek imao svega dovoljno… a da toga uopće nije bio svjestan.
Promisli što sve imaš i budi sretan.
B. Ferrero „365 malih priča za dušu“
Sivo-kestenjasti vrapčić – poučna priča o optimizmu
Bio jedan sivo-kestenjasti vrapčić koji se osjećao nesiguran jer su ga stalno mučila neka tjeskobna pitanja.
Dok je još bio u jajetu zabrinuto se pitao: Hoću li uspjeti probiti tako tvrdu ljusku?…
