Na ulici bijaše sklisko. Da Robert nije u posljednji trenutak
priskočio, starica bi pala. Uplašila se, ali se dosta brzo pribrala.
– Ti si dobar dječak – reče teško dišući.
– Smijem li vam ponijeti torbu? – upita je Robert.
– O, da, još sva dršćem od straha. To je zaista lijepo od tebe
odvrati starica.
Putem su razgovarali. Robert joj je pričao o sebi, svojoj obitelji,
školi i drugo. A starica mu je u ruku ugurala novac. – Ali to je
zaista previše. Nisam vam zato pomogao. Ako vi želite, mogao bih … – počeo je mucati Robert.
I tako su se stara gospođa i Robert dogovorili da će on obavljati za nju kupovinu, a ona će mu dati novca. Robert se poveselio novcu. Bio je on vjeran i obziran pomoćnik. Ali njegova radost nije dugo potrajala. Dugi Pero, jedan od
njegovih školskih kolega, susreo je Roberta upravo kad je ovaj nosio puno odjeće na kemijsko čišćenje.
– Hej, kamo ćeš s tim prnjama? – narugao mu se Pero. Zar si krenuo među sakupljače prnja?
I tako je Pero ispripovjedio cijelom razredu da je vidio Roberta s prnjama.
Jednog dana skupilo se puno dječaka iz razreda da dočekaju Roberta jer su znali da je to vrijeme kad on ide od starice ili k starici. Tog se dana vraćao s robom iz čistionice.
– Sakupljač prnja, sakupljač prnja – vikala je skupina iz svega glasa dok je Robert prolazio.
Jednoga dana stara se gospođa razboljela. Imala je gripu i ležala. Robert ju je svakako htio razveseliti. Uzeo je svoj ušteđeni novac i kupio joj bocu vina i lijepu čašu. Nije htio da ga dečki iz razreda vide i zato je krenuo kad je već pao sumrak.
Brižno spakiranu bocu i čašu stavio je pod kuput. Čim je izašao iz kuće, začuo je neko zviždukanje. To je sigurno Pero! I zaista je bio on, ali s njime još druga petorica.
– Hej, pokaži nam što to lijepoga nosiš pod kaputom, daj da vidimo!
Pero je snažno udario po kaputu i boca je pala na zemlju.
Onda je Robert od zaprepaštenja ispustio i čašu. Sve je ležalo razbijeno u prašini.
Robert bi bio najradije urlao. Pobjegao je kući i plačući se zatvorio u sobu.
Sljedećega dana staroj je gospođi bilo bolje. Upravo je ustala kad je Robert pokucao na vrata. Blistajući od sreće reče mu:
– Ti si me doista obradovao. Jučer oko šest sati navečer došli su tvoji prijatelji i rekli mi da si ti spriječen. Donijeli su mi tvoju bocu vina i šest čaša, doista prekrasnih čaša. Drag si ti dečko, ali nisi trebao dati toliko novca za sve to.
Robert je samo kružio očima.
– Šest – mrmljao je iznenađeno. A onda se pribrao i rekao:
– Ali, gospođo, ja sam samo htio da vi ozdravite i da budete radosni.
izvor: MAK, studeni 1991.
