Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. I u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja nego li ljubavi.

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek je 1765. g. papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatile redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se proširio gotovo u cijeloj Crkvi.

Vidjevši kako se blagdan brzo proširio i velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a opće važeći postali su 1856..

Blagdan Presvetog Srca Isusovog slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.

Pape o Srcu Isusovu

Pobožnost Srcu Isusovu jest najsigurnija i najkorisnija duhovnost. (Leon XIII.)

To je sinteza cijeloga kršćanstva. (Pio XI.)

Štovanje Srca Isusova jest najkompletnija ispovijest kršćanske vjere. (Pio XII.)

Srce Isusovo jest uzvišeni oblik one prave pobožnosti, koja se traži za naše vrijeme. (Pavao VI.)

U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo sintezu svih otajstava naše vjere. (Papa Ivan Pavao II.)

prema: http://hr.wikipedia.org