Ima jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri put godišnje. Neugledne je vanjštine, ali ima prekrasan cvijet. Cvjeta noću, kada ga nitko ne vidi.

Kad padne duboka tama rastvore se krupni, prekrasni cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro… cvijet je mrtav. Odaje tragove ljepote koja prolazi.

Od koga i za koga ova pažnja?
Od koga i za koga ova rasipnost i darežljivost?

Kaktus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv; koji daje svoje darove velikodušno; koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to netko zamijetiti ili neće.

Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovu cvijetu na mjesečini (ako je ima), cvijetu koji živi samo jednu noć.

Kaktus me podsjeća i na ljude.

Ima ljudi koji cvjetaju samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i ljepotu i da tako ne izgube nagradu kod Oca nebeskoga. Ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti.

Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu nečim iznenaditi.
Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje.

Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod, a svaki plod krije novo sjeme.

Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu cvjetanju, makar samo za tren.

autor nepoznat

No votes yet.
Please wait...