Plinije, namjesnik Bitinije (112.-113.), pokrajine u Maloj Aziji, u pismu je tražio od vladara smjernice kako da se postavi prema onima koji su optuženi kao kršćani.
“Navada mi je, gospodine, da sve o čemu sumnjam dojavim tebi. Jer, tko bolje može bilo usmjeriti moje oklijevanje bilo poučiti moje neznanje? Sudskim istragama o kršćanima nisam nikada nazočio: stoga ne znam što i koliko se običava bilo kazniti bilo istražiti. I nemalo sam bio u zabuni nema li kakva razlikovanja po dobi ili se koje god nejače ničime ne razlikuje od odraslih, daje li se milost radi kajanja ili onome tko je potpuno bio kršćanin ne koristi da odustane, kažnjava li se, ako nema prekršaja, samo ime ili prekršaj u vezi s imenom. U međuvremenu sam prema onima koji su bili prokazani kao kršćani slijedio ovaj postupak: upitao sam ih jesu li kršćani; one koji su priznali, upitao sam po drugi i treći put, zaprijetivši smrtnom kaznom; one koji su ustrajali, naredih odvući. Jer, nisam dvojio da upornost i nepopustljivu tvrdoglavost, kakvo god bilo to što su ispovijedali, zasigurno valja kazniti. Bilo je drugih slične ludosti za koje sam odredio, jer su bili rimski građani, da ih treba vratiti u Grad. Kako se samom obradom, kao što obično bude, zločin ubrzo širi, nastalo je više slučajeva. Podnesena je tužba, bez potpisa, koja je sadržavala imena mnogih. One koji su zanijekali da jesu ili su bili kršćani, ako su za mnom zazvali bogove i tvojemu se kipu, koji sam zbog toga naredio donijeti s prikazima božanstava, pomolili tamjanom i vinom, ohulili osim toga Krista – kažu da se one koji su uistinu kršćani ni na što od toga ne može prisiliti – držao sam da treba otpustiti. Drugi, koje je potkazivač imenovao, rekli su da su kršćani, no ubrzo su to porekli; da su, doduše, bili, no odustali su, neki prije tri godine, neki prije više godina, a netko i prije dvadeset. Svi su se oni također poklonili i tvojemu kipu i prikazima bogova i ohulili su Krista. No, ustvrdili su da je u svemu tome bilo njihov grijeh bilo zabluda bilo to što su se na određeni dan prije svanuća običavali sastajati i naizmjence među sobom pjevati pjesmu Kristu kao bogu i obvezivati se prisegom, ne na neki zločin, već da neće počiniti prijevare, razbojstva ni preljube, da neće pogaziti riječ niti da će, pozvani, zatajiti povjereno. Obavivši to, običaj im je bio da se raziđu i opet sastanu da prime hranu, no običnu i neškodljivu; odustali su to činiti nakon moje odredbe kojom sam, prema tvojim nalozima, zabranio da bude pobožnih bratovština. Stoga sam vjerovao da je još potrebnije i mučenjem od dvije robinje, koje su se nazivale đakonise, ispitati što je istina. Ništa drugo nisam otkrio nego naopako i neumjereno praznovjerje. Stoga sam, odgodivši sudsku istragu, pohitao posavjetovati se s tobom. Jer, činilo mi se da stvar zavređuje upit, osobito zbog broja ugroženih. Naime, mnogi su svake dobi, svakoga staleža, čak i oba spola, pozvani na parnicu i bit će pozvani. I ne samo gradovima, već i selima i ladanjima proširila se zaraza ovoga praznovjerja, no čini se da ju se može zaustaviti i ispraviti. Prilično je sigurno da se već gotovo napušteni hramovi počinju posjećivati, da se obnavljaju svete svečanosti koje su dugo bile prekinute i da se na sve strane prodaje meso za žrtve koje je dosad veoma rijetko nalazilo kupca. Otuda je lako nagađati da se to mnoštvo ljudi može popraviti ako ima mjesta za kajanje.”
Trajan Pliniju.
“Moj Sekunde, u ispitivanju slučajeva onih koji su ti bili prokazani kao kršćani slijedio si postupak koji si trebao. Naime, općenito se ne može ustanoviti nešto što bi imalo takoreći nedvojben obrazac. Ne treba ih tražiti; ako su optuženi i osuđeni, treba ih kazniti, no ipak tako da onaj tko zaniječe da je kršćanin i ovo pokaže samim činom, to jest da se pomoli našim bogovima, postigne milost zbog kajanja, premda je u prošlosti bio osumnjičen. A tužbe podnesene bez potpisa ne smiju dobiti mjesto ni u kakvome predmetu. Jer, to i daje najgori primjer i nije dostojno našega doba.”
izvor: https:www.starapovijest.eu
»Sollemne est mihi, domine, omnia de quibus dubito ad te referre. Quis enim potest melius vel cunctationem meam regere vel ignorantiam instruere? Cognitionibus de Christianis interfui numquam: ideo nescio quid et quatenus aut puniri soleat aut quaeri. Nec mediocriter haesitavi, sitne aliquod discrimen aetatum, an quamlibet teneri nihil a robustioribus diff erant; detur paenitentiae venia, an ei, qui omnino Christianus fuit, desisse non prosit; nomen ipsum, si fl agitiis careat, an fl agitia cohaerentia nomini puniantur. Interim, iis qui ad me tamquam Christiani deferebantur, hunc sum secutus modum. Interrogavi ipsos an essent Christiani. Confi tentes iterum ac tertio interrogavi supplicium minatus; perseverantes duci iussi. Neque enim dubitabam, qualecumque esset quod faterentur, pertinaciam certe et infl exibilem obstinationem debere puniri. Fuerunt alii similis amentiae, quos, quia cives Romani erant, adnotavi in urbem remitt endos. Mox ipso tractatu, ut fi eri solet, diff undente se crimine plures species inciderunt. Propositus est libellus sine auctore multorum nomina continens. Qui negabant esse se Christianos aut fuisse, cum praeeunte me deos appellarent et imagini tuae, quam propter hoc iusseram cum simulacris numinum aff erri, ture ac vino supplicarent, praeterea male dicerent Christo, quorum nihil cogi posse dicuntur qui sunt re vera Christiani, dimitt endos putavi. Alii ab indice nominati esse se Christianos dixerunt et mox negaverunt; fuisse quidem sed desisse, quidam ante triennium, quidam ante plures annos, non nemo etiam ante viginti. quoque omnes et imaginem tuam deorumque simulacra venerati sunt et Christo male dixerunt. Affi rmabant autem hanc fuisse summam vel culpae suae vel erroris, quod essent soliti stato die ante lucem convenire, carmenque Christo quasi deo dicere secum invicem seque sacramento non in scelus aliquod obstringere, sed ne furta ne latrocinia ne adulteria committ erent, ne fi dem fallerent, ne depositum appellati abnegarent. Quibus peractis morem sibi discedendi fuisse rursusque coeundi ad capiendum cibum, promiscuum tamen et innoxium; quod ipsum facere desisse post edictum meum, quo secundum mandata tua hetaerias esse vetueram. Quo magis necessarium credidi ex duabus ancillis, quae ministrae dicebantur, quid esset veri, et per tormenta quaerere. Nihil aliud inveni quam superstitionem pravam et immodicam. Ideo dilata cognitione ad consulendum te decucurri. Visa est enim mihi res digna consultatione, maxime propter periclitantium numerum. Multi enim omnis aetatis, omnis ordinis, utriusque sexus etiam vocantur in periculum et vocabuntur. Neque civitates tantum, sed vicos etiam atque agros superstitionis istius contagio pervagata est; quae videtur sisti et corrigi posse. Certe satis constat prope iam desolata templa coepisse celebrari, et sacra sollemnia diu intermissa repeti passimque venire victimarum, cuius adhuc rarissimus emptor inveniebatur. Ex quo facile est opinari, quae turba hominum emendari possit, si sit paenitentiae locus.«
