Stari su Rimljani bogove molili za uspjeh u poslu, za pobjedu u ratu, za dobru žetvu itd. i prinosili su im žrtve, a bogovi su bili dužni ljudima ispuniti molitve. U molitvama se, smatralo se, točno moralo reći što se želi i što se daje, predviđajući sve slučajeve. Ako se, npr., u molitvi bogu točno ne kaže: “Primi na dar ovo vino koje ti prinosim!” bog će odmah, kakav jest, shvatiti da mu se pirnosi sve vino koje se nalazi u podrumu. I tada jadni čovjek ostane bez ijedne kapljice.

Rimska legenda priča kako se Romulov nasljednik kralj Numa Pompilije pogađao s bogom Jupiterom:
– Prinijet ćeš mi za žrtvu glavu – zatražio je Jupiter.
– Vrlo dobro – odgovorio je kralj – dobit ćeš glavicu bijelog luka koju ću smjesta iščupati iz svog povrtnjaka.
– Ne – odgovorio je Jupiter – hoću nešto ljudsko!
– Dobro – odvratio je kralj – dobit ćeš ljudsku kosu.
– Ali, ne, ja hoću nešto živo!
– U redu – izvukao se kralj – na sve to dodat ćemo jednu malu živu ribu.

Jupiter je, kaže priča, prasnuo u smijeh i na sve pristao.