Čemu žurba? Gdje ćeš?

Utorak je 4. prosinca, dolazim jutri na posao i već po navici stavljam na zidni kalendar crveni plastični kvadratić na broj 4, tj. na 4. dan mjeseca prosinca. A onda (ne znam što mi bi) prebacim odmah kvadratić na broj 5, na srijedu računajući nekako kao da je ovaj 4. dan već i došao i prošao, pa eto kao da sam već u 5. danu prosinca?!

Sjedam za stol, kalendar na zidu ispred mene, a crveno uokvireni broj 5 gleda u mene zbunjeno svjestan da „laže“ da je danas srijeda. Pogledam na mobitel i na ekranu stoji lijepo „08 sati i 12 minuta, utorak, 4. prosinca 2018.“ – Naslonim se u stolici i gotovo naglas sebi prigovaram: „Pa dobro, što ti je?! Gdje si navalio?! Pa gdje ćeš? Čemu žurba?!“ – ustajem i vraćam crveni kvadratić na broj 4, na utorak. Takvi smo mi – nestrpljivi. Zacrtamo sebi neki datum i jedva čekamo doći do njega. Evo sad, čekamo Sv. Nikolu darove i darivanja, pa onda Božić koji zapada u utorak, a oko njega toliko neradnih dana, pa i Nova Godina također. Imamo planove, skupljamo društvo, pripremamo se, nestrpljivi kad će više doći taj dan i kao da jedva čekamo „preletjeti“ preko ovih običnih dana, koji su nam nekako neprimjetni, ništa posebni i manje važni dani; odživimo mi njih samo da što prije dođemo do onih dana koje smo sebi zacrtali da su važni i značajni.

Najbolji u blještavilu

Nema čekanja! Kakvo čekanje!? Sve mora biti prije! Sve mora biti odmah! Ma šta odmah?! Mora biti i prije od odmah! Mnogi danas više ne mogu čekati. Dobro smo izdresirani, iskomercijalizirani, podložni trendovima, tko god nam nešto „lijepo upakira“ (da šljaštri), mi idemo za tim… Sjećate se kako smo se prije nekoliko godina pitali: „Tko nam krade Božić?“, jer se Božić počeo slaviti mjesec dana prije (kićenje gradova, ulica, trgovačkih centara, božićne pjesme…) Za Advent se gotovo nije ni znalo. Advent ili Došašće znači dolazak, iščekivanje dolaska Isusa Krista u naš svijet. Ma, to nema veze. Mi smo nestrpljivi, kakvo čekanje?! I prije Adventa mi kitimo naše gradove, nudimo programe, natječemo se tko će biti bolji i maštovitiji u blještavilu. Najbolji u Europi, na svijetu najbolji! Ove godine rušimo sve rekorde sa svjećicama pa pola Hrvatske svijetli puno prije Božića i već sada puno prije Adventa. Kakvo čekanje?! Najprije smo posljednjih godina požurivali Božić i danima prije Božića slavili Božić, a sada već požurujemo i Advent i mičemo ga iz njegova vremena da bismo već i prije Adventa slavili Božić! Ove godine je Advent već zasjenio svojim sjajem i blještavilom čak i sam blagdan Božića koji se iščekuje?! Nema čekanja, sve je okićeno, sve spremno, svaki grad svaka općina – bajka može početi! Ako sve ovo shvatimo kao lijepu bajku, onda nema problema. Nebitno je zvala se bajka Advent ili Božić, glavno da je fešta, dobra ponuda, dobar program, veselje i zabava, dobar provod … Tako da – ovo što vidimo oko sebe – Advent komotno može biti Božić! A može i Božić komotno biti Advent!? Ne vidi se razlika. Nema se više što nadodati Adventu da bi bilo baš božićno! Što još možemo dodatno okititi, nadodati, poboljšati da bi bio Božić?! – Sve je spremno. I u Metkoviću može početi „Ledena bajka na Neretvi“! Čitam program za mjesec dana bajke i uspio sam pročitati samo što će biti 6. prosinca na Sv. Nikolu! Ostalo je na engleskom kao da je bajka u Engleskoj a ne na Neretvi?! Mlada novinarka sva ushićena završava svoje javljanje o Adventu u Zagrebu riječima: „Četiri tjedna ludila mogu početi!“

Smisao Božića

Znam ja i svi mi znamo da je ovo vrijeme podložno svakoj vrsti pretjerivanja i da se ljudima nastoji „pod božićno“ uvaliti i prodati sve i svašta. Ovo je naše vrijeme i svi mi volimo ono što je oku lijepo, uhu ugodno, nepcu ukusno; volim i ja lijepo okićene ulice i trgove, adventske kućice, miris jela, čašicu dobrog pića po hladnoći, ugodno društvo obitelji i prijatelja, božićne pjesme pune topline i veselja … U božićno vrijeme se i inače pretjeruje u svemu i neka, ali možemo ovo vrijeme provesti ludo i nezaboravno, a da nas Božić ne dotakne, onaj pravi smisao Božića. Advent je zamišljen tako da nas pripremi na tajnu Božića. Da malo zastanemo i razmislimo što će se to dogoditi i koga čekamo. Što nam govori i kako nam pomaže živjeti. – Neku večer sam bio u ugodnom društvu i prijatelj – znajući kako ja volim mudre izreke – citira mi riječi nekog (zaboravio sam ime) izraelskog mislioca: „Bog je ljubav. Čovjek treba ljubav, jer bez ljubavi nema života. Zato čovjek treba Boga. To mi je jasno.“ –razmišlja taj mislilac –„Samo mi nije jasno – što je Bogu trebao čovjek!?“

Što je Bogu trebao čovjek pa je odlučio uzeti čovjekovo tijelo, utjeloviti se, roditi se od žene, u Betlehemu, živjeti u tijelu, propovijedati o ljubavi, o dobroti, ljude oko sebe nazivati braćom i prijateljima, pomagati, tješiti, donositi mir, davati nadu sve do danas i sve do obećanja života u vječnosti? – Imamo o čemu razmišljati, o ovom misteriju. Advent je vrijeme pripreme za taj susret, čak i ljubičasta boja u Adventu simbolizira sabranost i poziv na razmišljanje o otajstvu susreta Boga i čovjeka. Sve do pitanja – „Je li čovjek treba Boga ili što je Bogu trebao čovjek?“ – Na svakom pojedincu je izbor, bez obzira koliko visoko ili nisko stajali na vjerničkoj ljestvici, izbor hoćemo li u Adventu čekati Božić, tu veliku tajnu Božje ljubavi i utjelovljenja (što je Bogu trebao čovjek?) sa strahopoštovanjem i zahvalnošću – s ciljem da se onda Božić rodi i u nama, da od njega možemo živjeti i mi i oni oko nas. Naravno, ako izaberemo ovakav Advent, ne znači da se nećemo veseliti, družiti, obilaziti adventske kućice i Bajku na Neretvi. – Ako izaberemo samo bajku (tim više ako nam je sve ovo tek lijepa tradicija i ugodni običaji) i ovo vrijeme Adventa koristimo kao još jednu prigodu za dernek i za feštu, ako ne vidimo i ne osjećamo, niti želimo vidjeti i razumjeti tajnu Božića i ljubavi Boga prema čovjeku, onda nam je sve svejedno, sve jednako važno i sve jednako nevažno. Možemo mi početi s Adventom još mjesec dana prije Adventa i Božić slaviti još dva-tri mjeseca poslije Božića; možemo ne znam kako okititi grad, kuću, zabaviti se, najesti i napiti; možemo mi ovo vrijeme nazivati i Adventom i Božićem, a da u nama ne bude i ne ostane ništa božićnog.

“Hodati dok bura puše”

Ne znam koliko mi se ova sad uklapa u Advent i u Božić, ali vi ocijenite: Prije dva dana naš Luka Modrić je dobio zlatnu loptu kao najbolji nogometaš na svijetu u 2018. godini. Sve nagrade koje je dobio pa i ova zadnja u Francuskoj pokazale su koliko je skroman, kako se zahvaljuje i trenerima, i klubu i reprezentaciji, i suigračima, zahvalan roditeljima, obitelji od koje se ne odvaja. Primjećuju strani novinari kako je Luka skroman i pristojan, nigdje ni trunke bahatosti, nigdje arogancije ni podcjenjivanja drugoga. Napominju kako je do ovog dana došao težim putem, odrastanje, rat, izbjeglištvo, podcjenjivanje, ali sve je to dokazao svojim radom i upornošću… Zapamtio sam komentar jednog Zadranina: „Naš Luka je najbolji. Znate li zašto? On je odrastao na kamenu i na buri! Mi znamo šta je bura. Moraš stajati čvrsto na zemlji! Moraš se skupiti i znati hodati dok bura puše. To naš Luka zna. Ako si napuhan, bahat i bezobrazan, bura te začas odnese.“

Ova crtica o našem Luki Modriću i o buri povezuje me s Božićem i ovim vremenom Adventa: kako „hodati“ po ovom našem „burovitom vremenu“ koje nas svakim danom sve jače gura u nerazmišljanje, relativizira svetinje, nudi zabave i blještavilo, derneke i fešte, igre bez granica svake vrste, sve primamljivo i lijepo upakirano… Advent poziva na skromnost, na poniznost, na zahvalnost i na razmišljanje. Naravno, tko hoće. A zaista, ako hoćemo, imamo o čemu razmišljati do Božića, npr. o riječima onog izraelskog mislioca: „Bog je ljubav. Čovjek treba ljubav, jer bez ljubavi nema života; zato čovjek treba Boga; To mi je jasno. Samo mi nije jasno – što je Bogu trebao čovjek?!“ … Ako misliš da čovjeku ne treba Bog, ne treba ti ni Božić, ni Advent, dovoljna će biti i Ledena bajka na Neretvi napisana na engleskom.

Vatroslav Vugdelija

tekst preuzet sa: https:radiodelta.hr

Please wait...