Sjećam se kako sam za vrijeme prošloga rata, dok sam čučao u podrumu ili bio na položaju znao imati samo jednu želju – jednu noć odspavati u vlastitom krevetu. Znao sam reći – “Bože, sve bih dao da barem jednu noć odspavam u svojoj sobi ispod tople dekice!” Što su tek govorili prognanici i izbjeglice ili što još govore?! Kad nam je netko od najmilijih bolestan isto znamo reći – “Bože, samo da ozdravi sve bi dao”. Često je i kad se dvoje koji se vole a rastali su se govore – “Bože, sve bi dao da mi se vrati!”
I što kada nam se doista ispuni ta “pogodba”? Zaboravljamo da smo rekli da bi sve dali, nego na najmanji životni problem mrmljamo, gubimo vjeru, ljubav. Gube li smisao naša obećanja kada ih tako lako zaboravljamo i znamo li zahvaliti kada se konačno dočepamo kreveta, zdravlja i ljubavi.
Sve ovo kao hipotetička pitanja postavljam samome sebi…
autor nepoznat
