Bila jednoć djevojčica bez oca i majke, a tako siromašna da nije imala ni sobice, da u njoj stanuje, ni postelje da u njoj spava, i napokon ništa drugo osim siromašne odjeće na sebi i kore kruha u ruci, što joj netko samilosno darovao. No bila je dobra i pobožna, pa kako se nitko za nju nije brinuo, uzdajući se u Boga, pođe u svijet.

Sretne je siromašan čovjek i zamoli: Daj mi štogod jesti, gladan sam.
Djevojčica mu dade sav svoj komadić kruha i reče: Bog te blagoslovio! I pođe dalje.

Zatim je sretne dijete i zamoli: Studeno mi po glavi, daj mi štogod da je pokrijem.
Djevojčica mu dade svoju kapicu.

Kad je išla neko vrijeme, eto ti opet nečije dijete bez prsluka i prozeblo.
Djevojčica mu daruje svoj prsluk.

Iđaše ona dalje, kad opet naiđe neko dijete bez kaputića.
Djevojčica svuče svoj i dade mu ga.

Napokon stigne u šumu i uto padne mrak: i opet pred nju dijete bez košuljice. Pobožna djevojčica pomisli: “Tamna je noć, ne vidi te nitko, možeš dati i košulju” pa je svuče sa sebe i obuče dijete.
Tako bude bez ičega.

Najednom stanu padati zvijezde s nebe, sve sami tvrdi i sjajni taliri (talir = zlatnik, zlatan novac). Premda je svoju košuljicu darovala sada je na njoj bila nova od najfinijeg platna. Skupi u nju talire i bude bogata za sav život.

Braća Grimm