Zujak obični – poučna priča

Bio jednom jedan kralj koji je svog najmilijeg konja dao potkovati zlatnim potkovama. A u kraljevskoj staji živio kukac koji se zove Zujak Obični da ne bi tko pomislio kako je on nešto izvanredno. I svi su znali da je on Zujak Obični, najobičniji, samo on to nije znao. Mislio je da je on najvažniji stvor na svijetu, pa zato nije volio da ga susjedi zovu domaćim imenom Zujak Obični, nego je tražio da ga zovu Skarabej, jer je čuo da su stari Egipćani tako zvali njegove davne pretke. Susjeda Osa jednog mu je dana rekla:

– Pa to ti je svejedno Zujak ili Skarabej. Skarabej znači u ovom jeziku Zujak. I što hoćeš? Hoćeš li možda da te zovemo Balegar, jer i tako se ti na našem jeziku zoveš?

Zujak se nije s tim složio: – Takvi ste svi vi, ne znate cijeniti druge. Ja sam Skarabej, sveti Skarabej, onaj što su ga izrađivali od zlata i stavljali u piramide. Onaj!

– Onda budi zlatan, lezi u grobnicu i šuti! ­ rekla je bezobzirno Osa i odletjela.

A Zujak je upravo opazio konja što ga je kralj dao potkovati zlatnim potkovama. Odmah se uputi kraljevskom kovaču i zatraži da i njemu načini zlatne potkovice: – I ja stanujem u kraljevskim stajama, kao i onaj konj, ali ja nisam tek neki konj, nego Skarabej! – rekne kovaču.

Kovač mahne za njim svojim čekićem i sva sreća da ga nije dohvatio. Na to se Zujak smrtno uvrijedi i vikne: – Ovdje me nitko ne zna cijeniti. Niste vrijedni da dalje s vama živim. Idem u široki svijet, gdje će svi biti sretni što me vide!

Reče i izleti kroz prozor u cvjetni kraljevski vrt. Nađe se među rascvalim ružama.

– Zar nije ovo prekrasan perivoj? « upita ga dražesna Bubamara, sva crvena s crnim točkicama.

– Vidio sam ljepših stvari! – odvrati joj Zujak praveći se važan.

Bubamara je zašutjela, posramljena, jer ona se jadnica nikamo nije makla iz ovog vrta, pa kako smije razgovarati s takvim gospodinom koji je, nema sumnnje, putovao po širokom svijetu!

– Što je lijep ovaj svijet! Što je toplo sunašce! – klicala je gusjenica. – Zaspat ću, zavit ću se u kukuljicu, a kad se probudim pretvorit ću se u leptira!

– Kakva budala! – promrmlja prezirno Zujak. – Puzi po trbuhu, a sanja o nebesima.

Zujak zatim sjedne na zelenu travicu i zaspe.

Naiđe silan pljusak. Zujak se probudi sav ošamućen, voda i vjetar nosili su ga kao grumen pijeska. Napokon se onesvijestio i ostao ležati na leđima. Tek kad je opet upeklo sunce, došao je k svijesti i počeo micati nožicama. Opazi u blizini dvije oduševljene zelene žabe. Oči su im blistale od radosti. One su govorile:

– Kakav divan pljusak! Kako je divno oprana ledina! Svježe je na travi gotovo kao u našoj lokvi.

– Otkud vi znate što je dobro? – upadne im u riječ Zujak.

– Nikad niste ni zavirile u kraljevske staje u kojima ja živim. Ondje je vlažno i toplo. To je klima!

Žabe ga nisu ni pogledale. Uvrijeđen, prošeta se do ruba široke baruštine. Našao se među mnoštvom svojih zemljaka, zujaka običnih. Oni su ga stali pozdravljati i zaustavljati:

– Zdravo, brate, ostani s nama. Odmori se, ovdje nam je lijepo!

– E, jesam umoran – prizna on – to je točno. Čak su me spopali bolovi u lijevom krilu. Reumatizam. Da vam kažem istinu, ja ne dolazim kao drugi zujci iz bilo kakva brloga; ja potječem iz kraljeve staje … Izašao sam po jednom osobito tajnom zadatku… Nemojte me ništa pitati, ne bih vam smio odgovoriti. Državne tajne, shvaćate? Oh, ondje u staji, ja ondje obično nosim zlatne cipelice.

Zujci su ga zaista počeli gledati s čuđenjem, možda čak i s poštovanjem, a on se uplaši od tolikih svojih laži, poboja se da ne otkriju kako je lagao, pa žurno pozdravi i pobježe.

Zavukao se u hrpu smeća i zaspao. Sanjao je divan san: uginuo je najmiliji kraljev konj pa njemu, Zujku, ostavio svoje zlatne potkove.

Dok on tako sanja, pronađe ga vrtlarov sin. Dječak ga prihvati s dva prsta, stavi ga na otrgnut zeleni list i zamota da ne pobjegne. Zujak se stao koprcati, ali uzalud. Nije mogao pobjeći. Dječak je potražio susjednog dječaka, i njih dvojica pođoše zajedno do obližnjeg jezera.

– Pošaljimo Zujka na plovidbu – predloži jedan od dječaka.

– Neka bude kapetan broda! – složi se drugi.

– Bit će Ukleti Holandez! – sjeti se prvi.

Našli su neku staru cipelu, u nju zatakli grančicu da bude kao jarbol, uz taj jarbol privezali »kapetana« Zujka i otisnuli cipelu kao lađu na jezero.

– Hej! Dobro ti vrijeme! Sretan ti vjetar! Što ti je lijepo! ­ dobaci Zujku sitna mušica koja je lebdjela nad samom površinom.

Zujku se činilo da je jezero golemi ocean.

– Jest, bilo bi mi lijepo da nisam privezan – prizna tužno Zujak.

– Eh, ja nisam privezana! – naruga mu se muha i otprhne.

– Eto, kakav je svijet! – jadao se Zujak sam sebi. – Ogavan je. Čini se da sam ja jedina čestita osoba na svijetu. A kako me samo progone! Da, svi me progone. Zavidni su mi. Nisu mi dali ni zlatne cipelice. Ništa mi ne daju. Ne vrijedi ni živjeti među takvim svijetom. Neću više ni u kraljevu staju!

Uto se približila lađa u kojoj je bilo nekoliko djevojaka.

– Gledajte! – reče jedna. – Neka buba pliva u cipeli. Hajde da je oslobodimo. Poleti!

Tako je Zujak opet bio slobodan. Činilo mu se da sanja.

Letio je i letio, i ne misleći kamo leti. Kad se umorio, upravo je stigao u kraljevu staju. Spustio se ravno na sedlo na leđima najmilijega kraljeva konja.

– Gle, jašim kao pravi kralj! – reče ponosito i zadovoljno.

– Zato i treba da moj konj ima zlatne potkovice. Zato su ga i potkovali zlatom. Zbog mene! Kako se nisam odmah toga sjetio? Na kraju, ipak sam ja sila!

Sve što je Zujak putem vidio i čuo, sve što mu se dogodilo, sve je bilo uzalud. Ništa nije naučio. Ostao je praznoglava oholica. Zujak Obični. Najobičniji!

(Hans Christian Andersen)

Please wait...