S razlogom je rečeno, i danas se često ponavlja, čak i u nekim Crkvama, da ″trpljenje u sebi nema vrijednosti″: Njegovo je djelovanje čisto negativno. Ono slabi, katkad čak i ponizuje ljudsko biće. Trpljenje mu smanjuje nezavisnost sve dok je ne poništi te ga učini posve ovisnim o drugome. Ono smućuje, izobličuje ili gasi čovjekove sposobnosti, dovodi ga u očaj ili, u najboljem slučaju, da se prepusti onom što na njega vreba pa stisnut u dubini samoga sebe samo iščekuje šuplje lice oslobođenja, posljednjega posjetnika. To je kamen smutnje svih mudrosti i svih religija: najmudrije ga zaobilaze i prave se da ga ne zapažaju. One dobro znaju da se trpljenje, a osobito trpljenje nevinih, ne može ničim opravdati i da se ne može pomiriti s hipotezom o Bogu, osim ako smatraju da je on biće ravnodušno i daleko, kojem je Baudelaire, bez velike nade da će biti uslišan, izrazio čitavu povijest čovječanstva u strašnim stihovima u kojima podsjeća na ″onaj snažan jecaj što se kotrlja od koljena do koljena, a umire na rubu tvoje vječnosti″.
Ne samo da se treba boriti protiv trpljenja, što nitko ne poriče, nego, ako nećemo upasti u neki ″dolorizam″, naklonost trpljenju, što bi bilo zlo kao svako drugo zlo, trpljenju treba odreći svaki smisao i korist, ne računajući da zbog trpljenja mnogi gube vjeru, a druge opet priječi da povjeruju.
međutim…
Krist je trpio i rekao nam je da je kroz trpljenje morao proći ″da uđe u svoju slavu″ (Lk 24,26), pod čim je očito mislio da slava u Bogu nije drugo do vidljivo blistanje ljubavi.
Trpljenje je pitanje nad pitanjima. Postavlja ga već prvi krik djeteta koje dolazi na svijet i ne prestaje nas progoniti sve do kraja, kad stojimo uz one koje moćni dah agonije odnosi s obale živih. Niječući vrijednost trpljenja ni najmanje ne pomažemo bolesnicima, naprotiv, mi im oduzimamo nešto vrijedno pa je takav stav nedostojan. Oni, naime, oko sebe stvaraju krug ljubavi, a u tome su slični Bogu, i tko bi mogao reći da im je u tome jednak? Oni imaju moć učiniti nas boljima, pa makar samo na jedan tren.
Zar da im ne zahvalimo za to dobročinstvo? ″Oboljeh i pohodiste me″ (Mt 25,36), kaže nam Krist. On ne kaže: ″Bili ste bolesni i veoma su mi dragi oni koji su vas pohodili.″ On je bolestan, gubav, zatvoren, nemoćan, a to znači da u ovom jadnom biću, kakvo smo mi, svaki je nedostatak neki oblik Božje prisutnosti: tko to ne razumije, taj ne će od kršćanstva nikad ništa razumjeti.
Doista se događa, kako je to naznačeno u prigovorima prije ovoga odgovora, da pod udarcem neke nenadane nesreće ili na vijest o nekoj neizlječivoj bolesti što je zadesila neku blisku osobu, neki kažu da su ″izgubili vjeru″. Oni je često gube samo da je nama vrate – po njihovoj hrabrosti, upornosti, strpljivosti, čime izazivaju naše udivljenje i svjedoče da ljudsko biće nadilazi svoje stanje i da postoji ljepota duše za koju nešto u nama šapuće da je nepropadljiva.
U tim uvjetima govoriti o ″besmislu″ ili o ″beskorisnosti″ trpljenja odaje duhovnu grubost. S razlogom se tvrdi da bi željeno i traženo trpljenje moglo biti samo jedan užitak više, što bi se lako moglo izvrnuti i odbaciti kao niskost, pa u obzir dolazi samo nametnuto trpljenje, za koje je Krist u Maslinskom vrtu u jednom času molio da ga bude pošteđen, prije nego je prihvatio njegovu gorčinu.
To nepoželjno trpljenje ne čeka da bude pozvano i ono ne štedi nikoga. Ono dolazi kad ga čovjek ne očekuje, uvlači se i u samu sreću te tako osjećamo njezinu nestalnost. Katkad smo i sami uzrokom trpljenju, ne pristajući na davanja – jer ako je Bog razdavanje i izlijevanje, mi bismo radije bili zadržavanje; i ta škrtost, koje nismo uvijek svjesni, oblikuje u nama ta bolna otvrdnuća odbijanja, a ta su psihološki slična onome što medicina naziva ″kamencima″. Od tog sebedarja, što je inače radost u Božjoj neizmjernosti, naše granice stvaraju trpljenje. Otklanjam zla koja ljudi nanose jedni drugima zbog svojega egoizma, ambicija, nezasitnosti, fanatizma, razvijanja divlje mržnje što svojom sjenom još pokriva kalvariju Auschwitza, da ne nabrajam sve one strahote kojih smo krivci kad zlorabimo svoju slobodu. Za sve te užase i pustošenja mi sami snosimo odgovornost. Naše je stoljeće izvelo čudesna djela, svakako, ali se ono nije manje istaklo u pokoljima i lažima, i upravo je nepodnosivo gledati to stoljeće kako – još prljavo od svojih nedjela – prema vjerniku okreće svoje blijedo Kajinovo lice da ga zapita: ″Gdje je Bog tvoj?″ A upravo ga je ono ubilo u pravednome i nevinome.
Prepuštam ovo stoljeće njegovim djelima i opet se vraćam ovom nametnutom trpljenju, koje nije povezano s raznim moralnim iskvarenostima, nego s našim ljudskim stanjem, koje je svakog časa suočeno s rastankom i smrću. Tko će nas optužiti što smo krhki, prolazni, podložni padovima i neminovnosti? Sve do sada, sličan djetetu koje hoće zrcalom uhvatiti sunčanu zraku i tako zapaliti šibicu, trudio sam se sve odgovore ove knjige uskladiti s onom svjetlosti koja me iznenada, jednoga srpanjskog dana, naučila da je Bog milosrdna i nepobjediva blagost, čista ljubav, te da su sve druge istine samo odrazi ove istine; i upravo na toj iracionalnosti, koju zovemo ljubav, pokušavao sam utemeljiti logiku svojega razlaganja.
Ali sada, kad trebam progovoriti o trpljenju nevinih, ne mogu oponašati malo dijete koje pokušava uhvatiti sunčanu zraku što prolazi kroz prozor, moram ući u samo sunce.
U baraci za Židove u Fort Montlucu, u vrijeme Klausa Barbiea i dobavljača za masovne grobnice, upoznao sam, mislim da sam upoznao sve vrste boli koje progonstvo i divljaštvo mogu zadati ljudskom tijelu i duši bez obrane, koja postaje tek kao neko nečujno titranje, dah straha, dašak rekvijema. Vidio sam tako one što su bili jedna rana, udarcima razdrti od glave do pete, i takve koji su se kretali neopisivim oprezom kao u nekom nevidljivom skladištu porculana; vidio sam takve koji su obamrli u ledenoj vodi pa su pod pokrivačem neprestano cvokotali zubima, a u očima im se nazirao trag zamišljenoga i nemogućeg bijega; vidio sam takve koji su se oklijevajući vraćali životu, kao da su se bojali da će ih mržnja, videći ih na nogama, zgrabiti za ovratnik i odvući na muke; vidio sam takve koji su dan i noć strepili zbog svojih najbližih, slobodnih – ali za koliko sati, ili zbog zatvorenih – a u kojem zatvoru; vidio sam takve koji su prema otvoru puške išli korakom automata, s nestvarnim pogledom; i takve sam vidio koje su mučitelji, opijeni osjećajem svemoći, moralno mučili, trudeći se da ih što više ponize, da u njima zgaze svaki tračak nade pa da osjete kako polagano, ali sigurno idu prema kraju neumoljiva procesa uklanjanja.
Poslije, kroz mnogo vremena, kandže snova skoro su me svake noći prenosile i ponovno dovodile u taj krug svih mogućih nevolja gdje sam vjerovao da sam proživio sve što ljudski živci bez sloma mogu podnijeti.
Još nisam znao da postoji bol koja obuhvaća sve boli, i vi ne možete ni zamisliti s koliko zastrašena žara želim da vi od takve budete pošteđeni. Čak još danas nemam snage opisati vam one kobne trenutke kad je u onom iskrenutom redu stvari nebo sama ravnodušnost, a zemlja predana iskvarenosti, a vi posljednji put vidite lice svojega djeteta kroz prozorčić na drvenom sanduku. Nema veće nesreće. Vrijeme je ublažava, ali je nikad mnogo ne udaljuje; a da vas ponovno zahvati, dovoljan je neki predmet, miris neke biljke, jedno ime koje čovjek sam više i ne izgovara, kliktaj ptice, izvjesna tišina, sitnica. I onda vas jednoga dana, što će biti novi dan objave, na zavoju neke ulice uspomena po tisućiti puta pogodi kao udarac koplja; ali najednom pomislite da ništa ne bi bilo gore od zaborava i da je to trpljenje koje je nekad žestoko lomilo vaše granice zapravo dokaz da ste voljeli, da je taj dokaz opravdanje vašega postojanja, vaše najdragocjenije dobro, jedino koje ćete odnijeti kad se ostalo vrati u prašinu. Doživjet ćete duboku životnu povezanost trpljenja i ljubavi u svojoj prolaznoj naravi.
Videći kako će vas trpljenje – skoro neizmjernom moći – u isto vrijeme neodjeljivo povezati s vašima i otvoriti vas samilosti i učiniti vas pažljivima i za najobičnije suze djeteta, kako će vas učiniti osjetljivijim za muke i osamljenost drugih, svih drugih, kako se konačno na ovom svijetu trpljenje pretvara u ljubav, vi ćete pomišljati na muku Krista, koji je u srcu vaše vjere. I vi ćete shvatiti – što to kažem – znat ćete, s udivljenjem ćete uvidjeti: ako su pravednost i milosrđe za spasenje ljudi mogli posve dobro izbjeći križni put, drugog puta nije bilo za Utjelovljenu Ljubav.
André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”) tekst preuzet sa www.bitno.net
