Smije li djetetu biti dosadno?

Smije li djetetu biti dosadno?
(dr.sc. Bruna Profaca, klinički psiholog)

„Njemu je dosadno, pa smo ga upisali na sport i jezike“
„Ne želim da se dosađuje, pa smo izabrali više aktivnosti popodne  nakon vrtića iako ima 5 godina“
„Najgore mi je kad vidim kako se dosađuje“

Često roditelji kao problem  navode da djeca govore da im je „dosadno“. Dok pričaju o takvim situacijama, mnogi sebe tada doživljavaju kao „lošeg roditelja“. Postavljaju pitanja: Kako da pomognem djetetu da mu ne bude dosadno? Zašto je njoj dosadno, a druga djeca imaju razne interese? U vremenu u kojem živimo, okruženi stalnim podražajima, pomisao da je djetetu dosadno navodi roditelje na sve veće i veće strukturiranje djetetovog vremena.

S druge strane, iz perspektive nas odraslih koji imamo svaki trenutak isplaniran i veselimo se trenucima bez pritiska, lako je prisjetiti se koliko često čeznemo upravo za dosadom. Kako smo onda došli do toga da djeci osporavamo pravo na dokolicu i potrebu da sami pokušaju ovladati trenucima dosade bez našeg nametanja principa efikasnosti pod svaku cijenu? Psiholozi koji se bave kreativnošću su odavno naglašavali  kako se u dosadi i dokolici krije sjeme imaginacije i stvaralaštva, a ipak ga tako rijetko dopuštamo sebi…Iako nam se čini da bi to bio preveliki luksuz u svijetu kojeg teško krojimo po svojoj mjeri, barem se pokušajmo prisjetiti dječje dobi i koliko smo novih igara s prijateljima izmislili baš onda kad nam je bilo dosadno.

Na žalost, današnja djeca često nemaju za to prilike. Umjesto poticanja prirodnih oblika kretanja, slobodne igre u kojima bi im vršnjaci ili odrasli bili suigrači, maštanja, prljanja u pijesku i istraživanja onoga što živi u travi ili što se krije u bakinom ormaru u kojem drži marame i torbe, današnja djeca već u ranoj dobi imaju niz aktivnosti i prenatrpan raspored. Nije neobično da djevojčica ili dječak u dobi od 4 ili 5 godina imaju tri aktivnosti i to nakon cjelodnevnog  boravka u vrtiću. A u situacijama kad čekamo neki red, kad se vozimo autobusom, kad smo u čekaonici kod liječnika, kad dijete čeka da bude ručak gotov – roditelji djeci daju mobitel, računalo s igricama …“da mu/njoj ne bude dosadno“. Dosadu mnogi percipiraju kao bolest koju treba prevenirati.

Podsjetimo se nekoliko važnih spoznaja o zdravom razvoju djeteta temeljenih na dokazima i istraživanjima:

– Igra je osnovna i najvažnija aktivnost djeteta i to ne samo u predškolskoj dobi.

– Rano usmjeravanje  na akademsko postignuće („uškolavanje“u predškolskoj dobi) je ŠTETNO  za dječji razvoj. Iako  može izgledati da je direktnim vođenjem i poučavanjem činjenica i znanja predškolsko dijete nešto naučilo, pokazalo se ne samo da to nema nikakvog  dugoročnog efekta, već je dugoročno štetno za djetetov socijalni i emocionalni razvoj, pa čak i za akademsko postignuće  u kasnijoj dobi. Nasuprot tome, ,predškolskoj djeci  koriste sve aktivnosti koje su temeljene na igri.

– Tjelesna aktivnost i socijalna interakcija su za djecu u svakodnevnom životu važne. Pri tome ne mislimo na organizirani sport, nego na svakodnevnu tjelesnu spontanu aktivnost, igru i kretanje…

Što onda s dosadom?

Odgovor bi bio: pomozite djetetu da je prihvati kao dio života. U nekim davnim raspravama vezano za procjenu djetetove zrelosti za školu, psihologinja Gorana Hitrec napisala je da uz ostale razvojne potrebe i zahtjeve koji se postavljaju pred budućeg školarca  valja voditi računa o djetetovoj  potrebi za ovladavanjem i suočavanjem s dosadom. Drugim riječima, dosada je dio odrastanja i ona u sebi krije velike mogućnosti. Ukoliko djetetu ne damo priliku da uopće upozna vrijeme u kojem mu je dosadno, ono će biti izgubljeno ako se jednom nađe „bez posla“ doživjet će sebe neuspješnim.  Zato je važno da roditelji daju djeci mogućnost nestrukturiranog vremena u kojem će dijete istraživati i unutrašnji i vanjski svijet – to je početak kreativnosti.

Nestrukturirano vrijeme je također prilika da djeca rade ono što vole i da razviju svoje male strasti koje će im biti pokretač kasnije u životu. Ako ih „bombardiramo“ ekranima, aktivnostima za koje mislimo da im trebaju u skladu s našim planovima, nikad neće naučiti ići putem gdje ih srce vuče i posvetiti se onome što vole: proučavanju kukaca u knjigama i vrtu, poučavanju svojih lutaka pjesmicama koje je čulo od roditelja, izgradnji dvorca od kartona, pisanju pjesama, organiziranju utakmice u dvorištu… a upravo su to situacije koje dječjem svijetu daju smisao.

Prvi korak koji odrasli mogu učiniti je da daju djetetu priliku da odluči što će raditi u tzv. slobodnom vremenu…Zar nije neobično da u predškolskoj dobi uopće govorimo o slobodnom vremenu djeteta? Voljela bih da roditelji čuju nekad svoju djecu. Većina djece se ne žali kad se može igrati samo ili s drugima, ali se mnogi žale jer im odrasli „puste crtiće“ bez pitanja što žele raditi.

Zapamtite, čak i kad se djeca žale da im je dosadno, niste loš roditelj. Prepustite djetetu odluku što će raditi, ponudite mu se kao suigrač, pridružite mu se u njegovim planovima i uživanje će biti uzajamno. Budite uz dijete, igra uz naprednijeg vršnjaka ili odraslu osobu vodi dijete ka sljedećoj zoni njegova razvoja. Djeca su najsretnija u igrama koje sami određuju. To je zato jer je igra njihov najispunjeniji rad.

Kad djeca ne mogu izraziti svoje potrebe u igri to je najčešće zato što su bila previše izložena planiranju odraslih, ili npr. pasivnoj zabavi pred ekranom i nisu prakticirala „pogled unutra“ kako bi odlučila što zapravo trebaju. To je zato jer su previše surađivali s našim planovima i našim očekivanjima što trebaju raditi. Njihovo vrijeme može postati toliko strukturirano da nemaju prilike okušati se u zabavnim stvarima i spontanoj igri. Na žalost, danas odrastaju već jako mala djeca koja provode vrijeme uz ekrane.  Podražaji koje oni produciraju stvaraju trenutni osjećaj ugode, tako da djeca lako mogu zanemariti druga razvojno prihvatljivija zadovoljstva. Naravno, nove tehnologije jesu dio života svih, ali djeca trebaju različita iskustva: npr. gradnju kockama (poticanje razvoja motorike i perceptivnih sposobnosti), igru s drugom djecom (učenje kako je to biti i sam i s drugima), kreativne aktivnosti (kako biti aktivan a ne pasivan). I konačno, i najvažnije, trebaju puno tjelesnih aktivnosti ili se neće moći usmjeriti na sva druga učenja.

Što reći djetetu koje kaže da mu je dosadno?

Prvo i najvažnije, ako vam to dijete kaže, divno je da želi s vama podijeliti kako mu je. Zastanite u onome što radite i usmjerite se na dijete na nekoliko minuta (nije strašno, zar ne?). Iskoristite ovo vrijeme da se približite djetetu i povežete se, bez predlaganja aktivnosti, samo slušajte. Dijete će uz vašu pažnju samo otkriti što zapravo želi i samo se usmjeriti u svojoj aktivnosti. Ako dijete ne izabere neku drugu aktivnost, a vi počinjete razmišljati kako imate posao kojeg ste upravo prekinuli i  kojeg morate nastaviti, razmotrite mogućnost da dijete naprosto želi biti s vama neko vrijeme. Treba vas. Mnoga djeca koja se teško usmjeravaju i biraju igru, zapravo trebaju više naše prisutnosti. Ne našeg rada, već zaista našu prisutnost. Ponudite djetetu da bude uz vas u onome što vi radite na način koji to može, ili stanite u onome što radite na neko vrijeme i budite s njim. Tek kad je dijete dobilo pažnju i „dozu ljubavi“ koju treba, možete se vratiti na pitanje „što raditi?“. Do tada, ono već ima vjerojatno niz ideja za nešto što bi voljelo raditi. Ako nije, recite mu da vidi što bi moglo raditi „po svom“, u čemu bi uživalo, a da ste tu ako treba i želi s vama raspraviti o svojim planovima. Većina djece sama može osmisliti mnoge aktivnosti, ali svi će još uvijek trebati vaš savjet.

Uživajte!

tekst preuzet sa: www.poliklinika-djeca.hr

Please wait...