Izgubio se putnik u balonu.

Spustio je balon niže i ugledao jednu ženu na tlu. Spustio se još niže i pozvao ženu: – Oprostite, možete li mi pomoći? Obećao sam jednom prijatelju da ću se naći s njim, ali ne znam gdje se nalazim.
Žena odgovori: – Nalazite se u balonu, otprilike 10 metara iznad tla, 49 stupnjeva 28 minuta i 11 sekundi širine, te 8 stupnjeva, 28 minuta i 58 sekundi dužine.
– Vi ste sigurno inženjer – reče čovjek u balonu.
– Jesam, potvrdi ona, ali kako znate?
– Pa, sve što ste mi rekli je tehnički korektno, ali ja nemam pojma što mogu učiniti s tim informacijama, a činjenica je da još uvijek ne znam gdje sam. Otvoreno govoreći, niste mi bili od velike pomoći, samo ste mi produžili putovanje.
Žena mu na to odgovori:
– Vi sigurno radite u menadžmentu.
– Da, odgovara čovjek iz balona, ali kako to Vi znate?
– Eto, odgovara žena, niti znate gdje ste, niti kud idete. Dospjeli ste na visoku poziciju prije svega pomoću velikog napuhavanja. Dali ste obećanje prijatelju, a nemate pojma kako ćete ga održati, k tome očekujete od ljudi ispod vas da riješe vaš problem. Činjenica je da ste sada u istoj izgubljenoj poziciji kao i prije našeg susreta, ali sada nekako ispada kao da sam ja kriva za to.

Nameću se dva pitanja:

Koliko smo puta druge optužili za pomoć koju nam nisu pružili na način na koji smo mi očekivali – i mi smo doživjeli neuspjeh – i sebe smo opravdali njima.

Koliko smo puta vidjeli što drugi rade – uzeli tuđe ideje, tuđi put i nismo ih znali upotrrjebiti, realizirati posao i svi su nam bili krivi kad nismo uspjeli.