Bila jednom tri dječaka tri velika prijatelja. Prvi se zvao Petar, a bio je dugajlija tako visok da je mogao nositi odjeću svoga oca. Drugi je bio Marko, tako debeo da je njegova majka morala upotrijebiti prostirku da mu načini odijelo. Treći, Ivan, rastom bijaše tako malen da je nosio hlačice kakve majke kupuju svojim bebama.

Kad bi prelazili ulicu ostala bi djeca pucala od smijeha i dovikivala šale na račun trojice prijatelja.

»Kako si dugonjo?«

»Bog burence!«

»Jedna buha se izgubila, je li je tko vidio?«

Dugi Petar, debeli Marko i mali Ivan glumili su veseljake, ali duboko u sebi osjećali su veliku tjeskobu.

Petar je hodao pognuto samo da izgleda malo niži, Marko uza zid da ne bude upadljiva njegova debljina, a Ivan se podizao na vrške prstiju kako bi bio barem malo veći.

Ostali su se još glasnije smijali i dovikivali:

»Bole li te leđa, mister Žirafa?«

»Pazi da se ne zakotrljaš, burence!«

»Ideš li u plesnu školu za buhe?«

Onoj trojici bilo je neizdržljivo.

Vještičin otok

Jednoga je dana gradonačelnik pozvonio tri puta i svi su se stanovnici okupili na glavnom trgu. Uz gradonačelnika su stajali lugar Pino i Kandida njegova žena, koja je bila pralja. Pino lugar tresao se i jedva držao na nogama, a gospođa Kandida je pregačom brisala suze.

Gradonačelnik se obratio prisutnima:

»Poslušajte me dobro! Vi svi poznajete Mandorlinu, kćerku ovih dvoje nevoljnika. Dok su oni bili na poslu, vještica je ugrabila tu njihovu kćer i vjerojatno će je pogubiti. Traži se hrabar čovjek koji bi je vratio njezinim starim roditeljima, koji nisu u stanju poći ni otok na kojem vještica stanuje. Ima li takvoga među vama?«

Muškarci su slijegali ramenima, ispričavajući se prezaposlenošću, žene da moraju kuhati i peglati, za djecu to ionako nije. Kad su to čuli Mandorlinini roditelji počeli su se još više tresti i glasnije naricati.

Tada dugonja Petar, debeli Marko i mali Ivan povikaše uglas:

»Mi smo spremni, mi ćemo poći!«

Gradonačelnik im je dao lađu i oni su odmah otputovali. Na početku su brzo odmicali punim jedrima. No ubrzo se nebo naoblačilo, riječna voda kao da je potamnila, utihnuo je pjev ptica, a na obalama su stršila ogoljela stabla.

Trojica dječaka konačno su pristala uz obalu Vještičina otoka i iskrcala se.

Tu je sve bilo crveno: pijesak, drveće, stijene.

Trojicu prijatelja obuze strah, išli su jedan za drugim bez riječi.

U sredini otoka dizala se vještičina kuća. Bila je prekrivena živim smrtonosnim pipcima. Na prozorima su, umjesto stakala, bile ispletene paukove mreže koje je iz zasjede nadgledao pauk ubojica, a na vratima su siktale zmije.

Iz kuće je dopirao Mandorlinin glas: »Spasite me, molim vas, spasite! Požurite! Vještica je izašla ubrati koprive. Molim vas, izbavite me odavde!« Trojica su se dječaka zabrinula: »Kako ćemo ući kraj tolikih otrovnih čuvara?« »Postoji li čarobna riječ koju treba izgovoriti?« upitaše.

»Ne znam!« odgovorila je djevojka kroz plač.

Ona trojica su izgovarala razne tajanstvene riječi: »Abrakadabra! Sezame, otvori se! Sim sala bim! Bim bam bus…«, ali ništa se nije događalo. Veliki pauk i dalje je hodao po svojoj mreži gore-dolje, gore-dolje…, otrovni pipci propinjali se s krova, a zmije palacale račvastim jezicima.

Mali Ivan reče: »Moramo zapaliti cijelu kuću, to je jedini način da otjeramo tu otrovnu gamad!« Marko i Petar se odmah dadoše u potragu za suhim granjem.

Kad su skupili oveću hrpu, Ivan pripali. Plamen suknu i zahvati crvene zidove. Osjetivši dim i vrelinu, otrovni pipci, pauci i zmije razbježaše se na sve strane.

Trojica dječaka tad oslobodiše Mandorlinu i odjuriše prema lađi.

Vještica u potjeri

Vještica je svojim velikim nosom osjetila miris paljevine.

Kriknula je stravičnim glasom i pojurila prema kući koja bijaše već napola izgorjela. Pograbila je lonac kipuće vode i zajašila metlu baš kas su dječaci u lađi dizali sidro. Vještica drškom metle udari po lađi i na tom mjestu nastade rupa. Keseći se zlurado, vikala je: »Nećete daleko. Čim se lađa napuni vodom, gotovi ste!«

No mali se Ivan smota u klupko i začepi rupu tako da ni kap vode nije mogla prodrijeti u lađu.

Vještica je bila izvan sebe: »Tako znači! Pokazat ću ja vama!« Izlila je kipuću vodu iz svoga kotla. Oko lađe stvori se gust oblak pare od kojega se više ništa nije vidjelo.

»Tako, tako! Sad nećete više znati kamo plovite i nećete se moći vratiti kući.«

Ali Petar se uzvere na jarbol tako da je mogao gledati iznad oblaka magle i pravilno usmjeravati barku.

Vještica se još više razbjesnila: »Sredit ću ja vas, derišta!« Zlobna starica tada skupi svoju bujnu kosu i prostre je ispred lađe tako da vjetar više nije puhao u jedra. Opušteno jedro se savilo i palo niz jarbol pa je lađa stala.

No Marko napuni svoja velika pluća zrakom i puhnu prema jedru koje je opet pokrenulo lađu još brže nego vjetar. Trojica prijatelja začas bijahu nadomak gradu. Gradonačelnik, lugar Pino, Kandida i svi ostali bijahu na pristaništu. Pozdravljali su ih dugim i gromoglasnim pljeskom.

Od toga dana nikome više nije padalo na pamet izrugivati trojicu prijatelja. A da ste samo vidjeli s kolikim je ponosom Mandorlina s njima trojicom šetala gradskim trgom.

(Bruno Ferrero – Poučne priče)

Rating: 7.0/7. From 3 votes.
Please wait...