„Zdravo Marijo“ bile su posljednje riječi koje je taj svetac, rođen u Poljskoj 1849. godine, izgovorio prije smrti. Posljednji je dio njegova života bila kalvarija proživljena s drugim zatočenicima koncentracijskoga logora.

Nakon deportacije bio je lišen svojega redovničkog odijela, postao jednostavno broj 16.670 te bio određen za ponižavajuće poslove, kao što je prijevoz mrtvih tijela u krematorij. Nakon bijega jednoga zatvorenika, za osvetu je deset drugih logoraša bilo osuđeno na smrt u takozvanom bunkeru gladi.

Otac Maksimilijan je ponudio svoj život u zamjenu za život jednoga oca obitelji, Franciszeka Gajowniczeka, koji se mnogo godina poslije spomenuo tog dramatičnog trenutka. Otac Kolbe je istupio iz reda riskirajući da ga ubiju odmah, u tom trenutku, i zatražio da uzmu njega umjesto mene – ispričao je. Nije se moglo zamisliti da bi njegov prijedlog mogao biti prihvaćen; štoviše, veća je mogućnost bila da se svećenika doda izabranoj desetorici kako bi zajedno umrli od gladi i žeđi. Međutim, protiv svih pravila otac Kolbe mi je spasio život – istaknuo je Gajowniczek.

Bio je tek započeo kolovoz 1941. godine, kada je otac Kolbe zatvoren u bunker gladi. Ali, to mjesto strahote pretvorilo se u mjesto zajedničke molitve. Kako su prolazili dani, taj „zbor“ molećih glasova, koji je predvodio otac Kolbe, gubio je snagu i na kraju postao tihi šapat. Nakon dva tjedna neopisivoga trpljenja, samo je još četiri logoraša bilo živo. Među njima je bio i otac Maksimilijan. Stoga su logorski čuvari odlučili ubrzati smrt osuđenih smrtonosnom injekcijom. Bilo je to 14. kolovoza 1941. godine. Otac Kolbe je pružio ruku za smrtonosnu injekciju moleći Zdravomariju; tako su njegove riječi prije preminuća bile pečat na život stavljen u ruke Bezgrješnoj. Dan poslije, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, njegovo je tijelo spaljeno u krematoriju, a njegov pepeo pomiješan s pepelom drugih osuđenih na smrt.

Svetim ga je proglasio sveti Ivan Pavao II., 10. listopada 1982. godine. Papa Wojtyła je tada u propovijedi istaknuo da je nadahnuće cijeloga života oca Kolbea bila Bezgrješna kojoj je povjeravao svoju ljubav prema Kristu i svoju želju za mučeništvom. Upravo je po tom nadahnuću 1917. godine ustanovio Vojsku Bezgrješne. Papa Franjo se, kao i njegovi prethodnici, tijekom posjeta Auschwitzu, 29. srpnja 2016. godine, u okviru apostolskoga putovanja u Poljsku, zadržao u tihoj molitvi u ćeliji mučeništva toga poljskog sveca.

preuzeto sa: https:www.vaticannews.va

Brade se mogu odreći, ali habita ne!

Za vrijeme svoga posjeta Berlinu tijekom ožujka, Maksimilijan je vidio jedan popularni časopis, Der Sturmer, u kojemu su židovi bili prikazani s dugom bradom.

“Odrezat ću si bradu. Slažeš li se?” upitao je Maksimilijan. “Da, tvoj je franjevački habit već sam po sebi dovoljna provokacija”, odgovori mu provincijal. Vrativši se u Niepokalanòw, Maksimilijan je zamolio fra Camilla neka mu odreže bradu. Bilo mu je teško prihvatiti da britva prelazi preko guste brade koju je bio pustio u Japanu, prije svega kako bi na taj način istaknuo svoju misionarsku službu. No, ono što je u Japanu  izazivalo poštovanje prema franjevcima i tvorilo povlasticu, pod bliskom je tiranijom nacizma izazivalo prijezir i progon. Braća su se iznenadila kada su svojega gvardijana ugledala bez brade. „Oče!”, uzviknu fra Girolamo, „S bradom si izgledao tako dostojanstveno, poput kakva patrijarha. Sada si posve drugačiji. Zašto si je obrijao?” Maksimilijan mu odgovori: “Brada bi izazivala neprijatelja koji se hitro približava našemu samostanu. Jednako kao i naš franjevački habit. Brade se mogu odreći, no ne i habita”.

izvor: http:www.vojska-bezgresne.com

No votes yet.
Please wait...