Gospodin Tas je bio pravi prijatelj, uvijek spreman pomoći. Bio je vrlo star i znao sve o životu. Znao je i to da će uskoro umrijeti, no nije se bojao smrti. Umrijeti je za njega značilo jednostavno napustiti tijelo.
Smrt ga nije jako zabrinjavala, pogotovo zato što ga tijelo više nije služilo onako dobro kao u mladosti.
Mučilo ga je samo jedno: bol koju će osjetiti njegovi prijatelji. Da bi ih pripravio na svoju smrt, gospodin Tas im je u povjerenju rekao kako će uskoro otputovati u Veliku špilju, a ne želi da oni zbog toga previše žaloste.
Čudan san
Jednoga dana, zastavši na ulazu u svoju kuću, Tas je ugledao krticu i žabu kako bježe u polje. Toga je dana bio jako umoran. Ipak, zaželio je zasjedno s krticom i žabom potrčati zelenim i mirisnim livadama. No stare ga noge nisu više služile. Gledao je poljske prijatelje i uživao u njihovoj šetnji.
Te se je večeri kasno vratio kući. Pozdravio je mjesec i navukao zastor. Vani je bilo hladno. Gospodin Tas je polako prišao ognjištu u dnu kuhinje da se ugrije. Za večeru je pojeo komad sira te je sjeo za pisaći stol da napiše pismo.
Kad ga je završio, spustio se u naslonjač pored vatre i ljuljajući se zaspao. Usnuo je prekrasan san, kakav nikad nije sanjao.
Na vlastito iznenađenje, brzo je i vješto trčao poljem. Iznenada je stigao do velikog tunela. Odložio je štap, jer mu više nije bio potreban, i nastavio sve brže trčati kroz tunel. Noge kao da nisu dodirivale zemlju. Činilo mu se da leti, glavu je nagnuo naprijed i jurio.
Bio je slobodan kao nikad dotad, kao da više nije bio u svom tijelu.
„Doviđenja!“
Sljedećeg dana Tasovi su se prijatelji okupili pred njegovom kućom. Bili su zabrinuti što se ne pojavljuje da im poželi dobar dan kako je to uvijek običavao. Stigla je i lisica te okupljenim životinjama priopćila tužnu vijest: Tas je umro. Pročitala im je njegovo oproštajno pismo.
U pismu je pisalo samo ovo: „Otišao sam u veliku špilju. Doviđenja. Tas.“ Sve šumske životinje su poznavale Tasa i vijest o njegovoj smrti duboko ih je potresla.
Krtica se osjećala izgubljeno. Cijelu je noć jecala misleći na Tasa, a suze nije mogla zaustaviti.
Vani je bilo hladno, počela je zima. Bijeli je pokrivač ubrzo prekrio skrovišta malih životinja.
Prekrio je polja i šume, no Tasove prijatelje nije napuštala velika žalost, jer im je on nekad u svemu rado pomagao. Tugujući, životinje su se pitale što bi mogle učiniti za prijatelja kojeg više nema.
Tas je tražio da ne budu tužne, no to nije bilo lako.
Približilo se i proljeće. Životinje su se često okupljale i sjećale vremena kad je Tas bio među njima.
Krtica je plela papirnate vijence. Ispričala je da ju je Tas tomu učio. Znala je načiniti niz krtica na papiru, koji je savijala po nekoliko puta. U početku je posvuda bilo mnogo neuspjelih vijenaca, ali onom se pravom napokon beskrajno obradovala.
Žaba je bila izvrsna klizačica. Prvim koracima na ledu učio ju je Tas. Podržavao je, hrabrio i vodio sve dok nije postala sigurna i samostalna. Malu je lisicu Tas naučio vezati mašnu. Dugo se mučila, ali nažalost nije joj polazilo za rukom. On joj je strpljivo i ustrajno pokazivao kako se traka premetanjem nabire, kako se pravi čvor i kako se krajevi trake povuku svaki na svoju stranu.
Lisica je sada znala izvrsno načiniti različite mašne, čak je i sama otkrila neke nove vrste. Naravno, najljepšom se mašnom sama okitila. Gospođi je zečici Tas darovao recept za pravljenje sjajnih uštipaka, i to s nekoliko različitih okusa. Gospođa zečica, u cijeloj šumi poznata kao vrsna kuharica, prisjetila se prve Tasove lekcije u zečjoj kuhinji.
Iako je otada prošlo mnogo vremena, njoj se činilo da osjeća zamamni miris uštipaka – onih koje je tada pekla.
Svaka se životinja prisjetila svoga susreta s Tasom. Svaku je naučio nekom umijeću i tako ih sve međusobno povezao.
„Hvala, Tas!“
Snijeg se počeo otapati, a činilo se da je s njime nestajala i tuga šumskih životinja. Svaki put kad bi se spomenulo Tasovo ime, životinje bi se prisjetile nezaboravnih susreta s njime i blago bi se nasmiješile.
Jednoga sunčanog proljetnog dana, dok je šetala brijegom na kojem je posljednji put vidjela Tasa, krtica je poželjela zahvaliti svomu nezaboravnom prijatelju za sve čime joj je uljepšao život. „Hvala, Tas!“ izgovorila je nježnim treperavim glasom.
Bila je uvjerena da je Tas čuje. A Tas je doista čuo njezino zahvaljivanje.
Bruno Ferrero
