Prije mnogo godina u Kini su živjela dva prijatelja. Jedan je znao vrlo lijeo svirati harfu, a drugi je bio nadaren da pažljivo sluša i razumije glazbu. Dok bi prvi svirao ili pjevao o planini, drugi je govorio: „Baš je krasna planina, kao da je ovdje pred nama.“ Kad je prvi svirao i oponašao žubor potoka, drugi bi to popratio riječima: „Čujem vodu kako protječe među kamenjem.“ Jednoga dana oboli onaj koji je volio i znao slušati glazbu, a drugi nakon toga pokida žice na harfi i baci instrument u zapećak.

Zdravo i lijepo živimo ako nas netko zna slušati. I obrnuto. To je veliki dar koji možemo jedan drugome tako lako uzvratiti. Potrebno je samo znati otvoriti svoje uho bližnjemu. Tada se mogu riješiti mnoge teškoće.

Prati i shvati,

shvati i oprosti,

oprosti i pomozi,

pomozi i utješi,

utješi i podrži,

podrži i ojačaj,

ojačaj i oživi,

oživi i služi,

služi i oprosti,

oprosti i ljubi,

ljubi i daj,

daj i zaboravi.“

Jedna je dvanaestogodišnja djevojčica napisala: Ja uvečer, kada legnem, okrenem se prema zidu i sama sebi glasno govorim da bih sebe slušala.“ Nemojmo da nam se to dogodi.

prema Ljudevit Anton Maračić „Priče o pahuljici“