Sjeti se čovječe, da si prah,
ako prah hoćeš da budeš ako cijelo svoje biće poistovjećuješ s materijom, s tijelom, koje će se sigurno pretvoriti u prah.
Sjeti se čovječe, da si prah, i da ćeš se pretvoriti u prah, ako cijelo svoje bivovanje razbiješ u prolaznosti i sitnice bez duše, bez svrhe, bez ljubavi, bez – Boga.
No sjeti se čovječe, da ti za prah nisi stvoren!
Sjeti se, da je u tebi princip vječnosti, princip besmrtnosti, po kojem Ti kroz sve trzaje pa i sve zaokrete života, sad svijesno, a još češće nesvjesno – a ipak stvarno težiš za Njim, za beskrajnim, za – Bogom.
Sjeti se čovječe, da si ti kruna Božjega stvaranja u svemiru; sjeti se da si ti pozvan da budeš svjesni odraz Mudrosti, koja se nesvijesno u univerzumu krije; da je tebi dano da budeš ostvarivtelj Pravde Božje na zemlji, na ovoj zemlji, gdje toliki nevini nepravedno trpe; sjeti se čovječe, da je tebi povjereno utjelovljenje ljubavi Božje na zemlji, one ljubavi, koja je ljupka na riječima, ali još jača na djelima, koja će uvijek tražiti, da se u nečem odrekneš sebe, ali će uvijek za uzvrat napuniti tebe, tebe i one oko tebe, toplinom i – mirom.
Da, sjeti se čovječe, da si – čovjek,
najsavršenije stvorenje Božje, dijete Božje. Ako se toga budeš – uvijek i stvarno sjećao, tad se nećeš ni – ti, niti išta od tebe pretvoriti u prah. I Prah tvojega tijela bit će samo privremen, jer će i ono uskrsnuti u dan, koji više neće poznavati mrtvih. I prah tvoje “sitne” svakidašnjice, bit će samo prividan: njega će zadahnjivati jedna duša, povezivati ga u jedno i davati mu životni smisao; i prah tvoje vremenske egzistencije bit će pretvoren u puninu, koju će mu dati djelotvornost ljubavi i vjernosti u služenju Istine.
A iz tvoje duše će nestati svakoga praha, jer će u nju sići, da je ispuni Onaj, za kim ona u svim i najkontradiktornijim varijantama života, svom cjelinom svojega bića – nužno teži.
S.T. Poglajen
