Priča o kruhu i nogometu

Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće.
Neki starac, ugledavši na ulici «loptu» koju su dječaci maločas naganjali, zaustavi se, podigne je i pogleda ih.
– Stari, ostavi to! To je naša lopta! – prvi se javi Ivan.
– Pusti ga, Ivane! Možda je i on kao mali volio nogomet – dobaci Marko.
– Ej, stari! Hoćeš li se igrati s nama? – smijući se dometne Filip, na što svi prasnuše u smijeh.
-Stari, jesi li gluh? Rekao sam ti da ostaviš našu loptu – opet se javi Ivan.
Posve mirno, vukući noge, starac priđe dječacima, drhtavom rukom prinese pecivo ustima i poljubi ga.
– Jesam li vam rekao da stari voli nogomet? Jeste li vidjeli kako je poljubio loptu? – reče Marko.
– Dosta je bilo zezancije, starkeljo! Daj našu loptu i produži dalje svojim putem – ljutito će Ivan.
– Vratit ću vam vašu «loptu» – mirno reče starac – ali prije toga želim vam nešto reći. Ovo je kruh, sveti kruh koji vam vaši roditelji svakoga dana poslužuju s ljubavlju. Kad sam bio vaših godina, mene su roditelji učili da kruh treba poštivati, i kad padne na zemlju, podići ga i poljubiti. Netko je od vas rekao da sam i ja možda volio nogomet. Ne samo da sam ga volio, obožavao sam ga, ali nikad nam nije palo na pamet igrati se kruhom. Kad nismo imali prave lopte, izrađivali smo je od starih krpa.
Vraćajući Ivanu pecivo, starac ga pomiluje po glavi i reče mu:
– Evo vraćam ti tvoju «loptu» i nadam se da više nisi tako ljut na mene.
Ne osvrćući se, starac je produžio dalje i nestao u polumraku koji se već spuštao na grad. S pecivom u ruci sav zbunjen stajao je Ivan i njegovi prijatelji ne znajući što bi sa sobom.

(Tin Kolumbić)

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...