Bilo je to u vrijeme progona kršćana, a osobito svećenika i biskupa. Jedan pobožan dječak čiji su roditelji umrli dok je on još bio malen postao je svećenik. Često je čitao Bibliju, molio se Bogu i pomagao ljudima onoliko koliko je mogao.
Jednog običnog jutra, po svom je običaju došao u crkvu pomoliti se da mu Bog pomogne prebroditi novi dan. U crkvi, u kojoj u to doba gotovo nikada nije bilo nikoga, nastade nekakvo komešanje. U polumraku svećenik vidje neke crne prilike koje govore: „Ovaj je! On je! Njega ćemo! Baš njega!“ Prepade se on da nisu progonitelji. Znao je da im se oduprijeti ne može pa je samo nastavio moliti. Oni ljudi krenuše k njemu govoreći: „Ti si jutros prvi ušao u crkvu i ti ćeš nam biti biskup. Reci kako se zoveš?“ „Nikola“ – tiho odgovori svećenik.
Bio je zabrinut kako će se on kao biskup brinuti za kršćane koji su progonjeni, mnogi i po tamnicama, češće gladni nego siti. Kako im pomoći da ne izgube vjeru u pravoga živoga Boga? Pomagao im je novcima koliko je imao i molitvom koliko je mogao.
Zbog svog kršćanstva završio je i on u tamnici, ali nije se odrekao pravoga Boga. Niti je zamrzio ljude. Toliko se iskreno molio da je Bog na njegovu molitvu učinio mnoga čuda. A prema ljudima je bio toliko dobar da o njemu i mi danas pripovijedamo. I uvijek je pomagao u tajnosti – postao je tajanstveni pomagač ljudima. A ljudi, radoznali kao i uvijek, uhvatili su ga nekoliko puta na djelu i ispričali svima koji su ih htjeli slušati.