Leonardu je trebalo 7 godina da naslika Posljednju večeru.
Likovi su naslikani prema stvarnim osobama. Majstor je između stotine mladića tražio lijepo lice koje će zračiti mirom i nevinošću. Želio je imati lice koje na sebi neće sadržavati ožiljke i tragove koje ostavlja nemiran grješan život. Napokon, nakon nekoliko mjeseci potrage uspio je pronaći takvo lice kod devetnaestogodišnjeg mladića i on mu je poslužio kao model za slikanje Isusova lika.
Nakon šest mjeseci Isusov lik je bio naslikan. Slijedećih 6 godina majstor je posvetio prikazivanju apostola. Naslikao je sve apostole osim Jude.
Za njega nikako nije uspijevao naći model, odnosno lice kojim bi prikazao Judin lik. Mjesecima je tražio čovjeka koji bio zračio hladnoćom i grubošću. Želio je lice pohlepna čovjeka, razočarana, lice izdajice, pretvornika i zločinca. Lice koje bi se moglo poistovjetiti s osobom koja je u stanju izdati najboljeg prijatelja.
Odlučio je otići u rimski zatvor ne bi li među ubojicama i kriminalcima pronašao model. U tamnici je ugledao čovjeka na čije je lice padala neuredna duga kosa, prekrivajući oči ispunjene bijesom, mržnjom i razočaranjem u život. Leonardo je pronašao lice kakvo je tražio.
Ishodovao je dopuštenje da zatvorenik bude premješten u njegov atelje u Milanu. Zatvorenik je mjesecima mirno sjedio pred umjetnikom dok je ovaj prema njegovu izgledu slikao Judu. Kad je Leonardo dovršio lik došli su vojnici koji će ga vratiti u zatvor u Rimu.
Prije nego što su ga izveli čovjek se obratio majstoru:
– Da Vinci! Pogledaj me! Zar me još uvijek nisi prepoznao?
Ovaj ga je još jednom pažljivo promotrio i rekao:
– Nikada te u svom životu nisam vidio prije mog dolaska u rimski zatvor.
Zatvorenik će na to:
– Maestro, pogledaj me opet, jer ja sam onaj mladić čije si lice izabrao za Isusov lik prije sedam godina. Pogledaj što su piće i raskalašen život učinili od mene.