Koptski u imenu koptskih kršćana znači „egipatski“, a tako su nazvali sami sebe. Kao ogranak Kršćanske Crkve potekli su u gradu Aleksandriji, jednom od najvjernijih, najpoštovanijih i obraćenicima najplodnijih gradova u vrijeme apostolskog razdoblja. Prema predaji, njihov je osnivač sveti Marko evanđelist, a osnovao ih je negdje između 42. i 62. godine. Poznato je da je on bio prvi biskup njihove Crkve. Danas riječ Kopti označava  i etničku i religijsku pripadnost.

Prije Velikog raskola 1054. godine, Kopti su odvojeni od ostatka Crkve za vrijeme Sabora u Kalcedonu 451. Vijeće se sastalo kako bi raspravljalo o prirodi utjelovljena Isusa Krista. Na njemu je proglašen nauk o dvije naravi u Kristu, ljudskoj i božanskoj. Ovo su prihvatili uglavnom svi kasniji pravoslavci, protestanti, rimokatolici i ostale kršćanske zajednice. Međutim, koptsko shvaćanje prirode Isusa Krista bilo je drugačije. Oni su zadržali drevno naučavanje da Isus ima samo jednu, božansku prirodu, odnosno oni vjeruju da je Isus pravi Bog, a ne pravi Bog i pravi čovjek. Neki članovi koptske crkve požalili su se kako su pogrešno shvaćeni na saboru u Kalcedonu jer njihov stav nije bio takav da je narav Isusa Krista samo božanske prirode, nego da je u njemu jedna priroda koja je ujedinjena ljudska i božanska. Ono što je posebno zasmetalo ostale biskupe na Saboru bilo je ustrajanje Aleksandrijskog biskupa (tadašnjeg poglavara Koptske Crkve) da se Crkva ne treba i ne smije miješati u državničke poslove te da država i Crkva moraju biti strogo odvojene jedna od druge.

Povjesničari i crkveni kroničari smatraju kako su koptski predstavnici dobro shvaćeni na Saboru, međutim, radilo se o nesuglasju između rimskog i aleksandrijskog biskupa. Danas 95% kršćana u Aleksandriji pripada Koptskoj pravoslavnoj crkvi.

Predaja kaže da kada je sveti Marko stigao na misijsko putovanje u Egipat, koptski oblik bogoštovlja u to vrijeme bio  je orijentiran na boga kao centar svega, a bili su posebno fokusirani na piramide. Sveti Marko bio je među tim narodom dobro primljen, evanđeoska poruka je brzo prihvaćena jer su koptski ljudi kao i on vjerovali u vječni život. Kopti su primali veliki utjecaj od Rimljana, a posebno se to vidjelo na kulturološkom polju. Koptima su se izjašnjavali Rimljani, Grci, Židovi i  starosjedilački Egipćani – a kada se osnivala crkva moralo se paziti na bogatstvo različitih kultura i jezika. Ostale crkve u Rimskom carstvu su s divljenjem i poštovanjem promatrali Koptsku crkvu, njihovu predanost kršćanstvu, kršćanskim učenjima i  vodstvu svoje crkve.

Kroz povijest, pripadnici Koptske crkve bili su konstantno proganjani. U vrijeme vladavine Rimljana, pretrpjeli su velike progone i mnoge smrti zbog svoje čvrste vjere  kao i činjenice da su odbijali klanjati se carevima.

641. godine dogodile su se nove nevolje za koptske kršćane. Počela su arapska osvajanja, a Rimljani su svrgnuti s vlasti u Egiptu. Ono što se na početku činilo kao olakšanje za Koptsku crkvu, kasnije je postao još ljući i krvaviji progon, ropstvo i mučeništvo. Društvena snaga i kontrola Arapa nad svim aspektima življenja za Kopte su značili ponovno promjenu jezika i kulture ali i sukob sa  islamom koji je u to vrijeme bio nova religija. Tijekom stoljeća, kršćanstvo je u Egiptu izgubilo uporište i većina je prešla na islam.

Danas je u Aleksandriji ostala malena skupina Koptskih kršćana, a većina ih se nalazi u drugim mjestima. Nije poznat točan broj pripadnika Koptske crkve u svijetu ali se pretpostavlja da ih ima oko 20 milijuna. Teološki, Koptsko kršćanstvo je veoma slično katoličanstvu  i pravoslavlju.

Kopti danas tvrde da su oni izvorni sljedbenici Isusa Krista – što je donekle i točno jer su zadržali izvornu, apostolsku liturgiju. Njihovim konstantnim radom i čuvanjem tradicije, sačuvali su neprocjenjivo blago, originalne rukopise i svitke stare preko 2000 godina. Ono što je važno za kršćane cijeloga svijeta, Kopti čuvaju najstarije primjerke Svetog pisma. Još jedna od razlika između Koptske crkve i drugih poznatijih kršćanskih crkava je i to što se Koptska misa naziva „posvećenje“, a ona je mnogo duža nego mise za Zapadu jer Kopti naglasak stavljaju na „posvećenje“ kao osobni susret s Kristom i živo vjeruju da je On s njima prisutan na toj euharistiji.  Na „posvećenju“ blaguju  kvasni kruh. Za vrijeme liturgije koriste se starim koptskim jezikom koji više nije u upotrebi u standardnom govoru, arapskim te grčkim. Među koptima je vidljiva kulturna asimilacija u mnogim stvarima, primjerice u nošenju turbana kod njihovih biskupa.

Što je točno njihova životna filozofija, nije poznato nikome izvana, osim toga da se poistovjećuju s Kristovim životom. Vidljivo je kako Kopti nikada nisu bili nasilni, nisu nasilno pokrštavali niti nametali svoju vjeru i način življenja. S druge strane, od vremena svoga nastanka, Koptska crkva bila je konstantno proganjana, ljudi mučeni, ubijani i nasilno islamizirani. Pripadnici islamskih radikalnih odreda neprestano označavaju Kopte kao neprijatelje, miniraju im crkve, ubijaju članove i otimaju djecu. Osim što islamisti oduzimaju nevine živote na najbrutalnije načne, uništavaju i njihovu imovinu koja ima neprocjenjivu vrijednost – njihove crkve su najstarije na svijetu, njihove biblioteke imaju tisuće autentičnih rukopisa od prije dva tisućljeća, njihove slike i kipovi djela su najranijih umjetnika i također su od neizmjerne važnosti i vrijednosti. Nad njima se sustavno vrši i genocida i kulturocid.

Razlog zašto su kroz povijest pa do danas ostali meta progona vjerojatno je  upravo taj što se ni za  1900 godina nisu odrekli svoje vjere.

tekst prema: https:/znanstvenapanorama.wordpress.com

No votes yet.
Please wait...