LUDBREG 1411. Godine Gospodnje 1411., jedan svećenik slavio je svetu misu. Za pretvorbe kada se na svećenikove riječi i djelovanjem Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo, a vino u Krv Isusovu, svećenik je posumnjao u istinitost tvrdnje kako on nakon pretvorbe u rukama drži pravo Tijelo Isusovo, a u kaležu pravu Krv Isusovu. Dospijevši do dijela svete mise gdje se Sveta Hostija lomi u tri dijela, a jedan mali dio se spušta u kalež s Krvlju Isusovom kako bi se simbolično označilo ponovno sjedinjenje Isusovog Tijela, Krvi i duše, svećenik je opazio da se u kaležu nalazi prava svježa krv. Silno zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem, brzo je spremio kalež sa Svetom Krvlju iza oltara i završio misu.

Papa Julije II (1503. – 1513.) je za vrijeme svog pontifikata dva puta slao svoje legate u Ludbreg kako bi pomno istražili događaj. Ispitivali su se svjedoci, a istragu je vodio odbor uglednih svjetovnjaka i svećenika. Glavnu je riječ vodio papin legat Leonardo Schketa, svećenik iz Aquileje.
Spomenuti legati preslušali su mnogo ljudi koji su tvrdili da su uslišani i ozdravili od mnogih bolesti, ali prihvaćene su izjave samo nekolicine. Radilo se o neshvatljivim čudesnim ozdravljenjima od raznih bolesti i tjelesnih povreda. Ozdravljeni su tvrdili kako su, kada su zatajile sve ljudske mogućnosti i nije više bilo nade u ozdravljenje, učinili zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, i nakon toga zdravlje im se povratilo. Među svjedocima bilo je ljudi iz bliže i daljnje okolice: iz Gornje Štajerske, Srijema i sjeverne Mađarske.

Papa Julije II i sam je želio vidjeti tu rijetku relikviju, te je ona otpremljena u Rim. Zbog duljine istrage i ispitivanja čudesnih događaja i ozdravljenja, papa nije uspio završiti istragu, ali je redigirao sadržaj bule kojom je dozvolio javno štovanje relikvije. Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X, prihvativši odredbe svog prethodnika, izdao je tu bulu pod svojim imenom 12. ožujka 1513., odobrivši javno štovanje relikvije Svete Krvi Isusove nastale euharistijskim čudom u Ludbregu. Relikviju je Leon X u svečanoj procesiji nosio Rimom, a zatim ju je zajedno s bulom vratio u Ludbreg. Do drugog svjetskog rata original bule nalazio se u arhivu obitelji Batthyany u Körmendu, a sačuvano je i nekoliko vjerodostojnih prijepisa.

Vrativši relikviju Svete Krvi u župnu crkvu Presvetog Trojstva u Ludbreg, papa Leon X je crkvu obdario oprostima od vremenitih kazni. Četiri su uvjeta pod kojima se može ostvariti taj oprost u ovoj crkvi, gdje se relikvija čuva i izlaže vjernicima na štovanje i poticanje pobožnosti prema Euharistijskom Spasitelju, naročito prve nedjelje rujna:
pohoditi crkvu u Ludbregu,
ispovijediti se i pričestiti,
na nakanu sv. Oca izmoliti neke molitve u čast Sv. Krvi,
izvršiti djelo milosrđa.

HASSELT (Belgija) 1317. Svećenik iz Viversela je pomagao svećenicima u Lummenu, te je nosio Hostiju bolesniku. Ciborij s Hostijom ostavio je na stolu, i otšao van razgovarati s nekim ljudima. U sobu je ušao griješnik sa smrtnim grijehom na dusi, otvorio ciborij, dotaknuo Hostiju, i podignuo ju je. Hostija je odmah počela krvariti. Griješnik je ispustio u Hostiju u ciborij, i otišao van. Kad se svećenik vratio, užasnuo se vidjevši poklopac otkriven, a Hostija u njemu je bila na mjestima krvava. Poglavar njegova samostana savjetovao je da Hostiju odnese u samostan časnih sestara u Herkenrode-u.

Čim je Hostiju stavio na oltar prisutni su vidjeli Kristov lik okrunjen trnovom krunom na Hostiji.
Hostija je u samostanu ostala do 1796. godine, a tada su casne sestre izbacene iz samostana. Hostija je putovala od obitelji do obitelji. Netko ju je stavio u limenu kutiju, i zazidao u kući. Godine 1804. je izvađena iz zida. Odnijeli su je u procesiji u crkvu Svetog Quentina u Hasseltu. Savršeno je očuvana do današnjeg dana.

LANCANO (Italija)
U osmom stoljeću monah sv. Bazilija, koji je sumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost pod svetim prilikama, služio je Misu u crkvi posvećenoj sv. Legoncijanu u gradu Lancianu.

Kada je izrekao riječi posvećenja, hostija se čudesno promijenila u fizičko meso, a vino u fizičku krv. Poslije se krv zgrušala, a meso je ostalo isto i kao relikvije se čuvaju u katedrali.

Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije u trajanju od 15 mjeseci, za vrijeme kojih je izvršeno 500 ispitivanja potvrdila su je da su meso i krv ljudskog podrijetla. Meso je nesumnjivo srčano tkivo – endokard, a krv je krvne grupe AB tj. istovjetna je tragovima krvi na Torinskom platnu, nema ni traga konzervansima u uzorcima, što znači da nije moguće da je krv uzeta od leša, budući da bi se brzo promijenila.

AMSTERDAM (Nizozemska) 1345. U 14. je stoljeću Amsterdam bio samo neznačajno ribarsko selo. Imao je četiri ulice i nekoliko uličica sa bijednim ribarskim kolibama. Jedina veća zgrada bio je ženski samostan.
13. ožujka 1345. svećenik je bio pozvan nekom umirućem ribaru. Ispovjedivši ga dade mu svetu Hostiju. I samo što je svećenik otišao, bolesnik je imao strašan napadaj kašlja, da je morao ispljuvati. Njegova supruga baci ispljuvak zajedno sa čitavom svetom Hostijom u peć. Tek sljedećeg jutra, kada je pokušala upaliti preostale komade ugljena, posta svjesna kako je nesavjesno postupila sa svetom Hostijom, koja se sama uzdigne nezaprljana, bijela i neoštećena. Širila je blistavi sjaj nad žeravicom.

Vatra nije uništila Presvetu Euharistiju čak ju ni dim nije pocrnio. Duboko potresena žena baci se na koljena i pokloni se svetoj Hostiji. Uzme je iz peći ne mareći za plamen od kojeg istina nije zadobila nikakvu ranu. Sa puno poštovanja položila je svetu Hostiju na čisto platno u škrinju za rublje. Zatim žurno potraži svećenika koji je ispovjedao njezina muža te ga o svemu obavijesti. Dušobrižnik joj strogo naredi da o tome mora šutjeti. Sasvim mirno vratio je čudesnu svetu Hostiju u crkvu. Sljedećeg dana iznenađena žena nađe svetu Hostiju ponovno u svojoj škrinji za rublje. Sada posta svećeniku jasno da ovo čudo ne smije prešutjeti već treba biti javno obznanjeno na veću Božju slavu i učvršćenje vjere mnogih duša.
U svečanoj procesiji sa zastavama, gorućim svijećama, sa pjesmom i molitvom, svećenik i puk prenijeli su čudesnu Hostiju u crkvu svetog Nikole u Amsterdamu. Nakon višemjesečnog ispitivanja biskup Utrechta potvrđuje da je Bog tamo izveo euharistijsko čudo.

Pobožni puk Amsterdama odmah siromašnu ribarsku kolibu preuredi u kapelu. Ostavljena je peć u čijoj vatri je nekoliko sati ostala neoštećena sveta Hostija.

Cijeli Amsterdam je pogođen strašnim požarom 24. svibnja 1452. Grad je bio uništen, a kada je divovski plamen zahvatio kapelu Presvetog Sakramenta, ljudi su bezuspješno pokušavali iz Svetohraništa spasiti čudesnu svetu Hostiju. Ali vatra je topila njihova oruđa i morali su pobjeći. Pobješnjela vatra uništila je zavjetnu drvenu kapelu sa Svetohraništem.

Ali nakon vatrene stihije ovi teško kušani katolici pronašli su čašćenu, stotinu godina staru čudesnu Hostiju neoštećenu na zgarištu, pokaznicu te čak svileni šlajer što ju prekrivao.
Procesijama i hodočašćima časti se čudesna Hostija sve do naših dana.

SIENA (Italija) 1730. Davne 1730. u srebrnom kaležu bile su 223 male posvećene hostije. Lopovi su ukrali kalež a hostije bacili. Sasvim slučajno, nakon desetak dana pronađene su potpuno sačuvane, iako su po svakom fizičkom i kemijskom zakonu morale propasti zbog nepovoljnih vanjskih uvjeta. Svećenici konventualci pohranili su ih u crkvi sv. Franje te zbog higijenskih razloga njima nisu nikoga pričestili. Vrijeme je prolazilo, a na hostijama se nisu pokazivali znaci promjene. Nekoliko puta hostije su znanstveno proučavane, čak su izlagane uvjetima u kojima je moralo doći do neke promjene, no promjena se nije dogodila. Ivan Pavao II. prigodom posjeta Sieni 1980., nakon što je vidio bijele hostije starije od 250 godina, uskliknuo je: “Tu je Prisutan!”
Euharistijsko čudo iz Siene pruža svima, počevši od najsumnjičavijih, mogućnost da vlastitim očima vide veliko čudo na zemlji pred kojim se i znanost poklonila.

SANTAREM (Portugal) Jedna žena iz Santarema, bila je uvjerena da je muž vara s drugim ženama. Jedan dan je otišla kod vračare, koja joj je obećala da će joj se muž vratiti i voljeti je, ako žena donese vračari posvećenu Hostiju. Ženu je to jako uplašilo, jer je znala da je svetogrdno. Ipak, otišla je na misu u crkvu svetog Stefana, primila pričest, ali ju je izvadila iz usta stavila je u maramicu i krenula prema vračari.

Na putu, Hostija je počela krvariti. Žena nije bila toga svjesna, sve dok joj jedan prolaznik nije spomenuo, misleći da žena krvari. Ženu je obuzela panika, otišla je kući, i stavila Hostiju sa maramicom na dno kovčega. U noći, nju i njezina muža probudilo je čudno svijetlo koje je dolazilo iz kovčega u kojem je bila Hostija, osvjetljavalo je cijelu sobu. Žena je svoj čin priznala mužu. Oboje su klekli pred Hostijom. Ujutro je svećenik odnio Hostiju u procesiji natrag u crkvu . Stavio ju je u voštanu kutiju a kutiju u svetohranište.

Crkva je dobila ime “Crkva čuda”, a ženina kuća je postala kapelica 1684. godine.

OSTINA (Italija) 2003. Svećenik Gian Paolo Faroni, molio se u 15 sati, 23.svibnja 2003.g. Primjetio je iznenada da je hostija u pokaznici prekrivena purpurnom krvlju s jedne strane, a sa druge strane hostija se znojila. Kada je svećenik dodirnuo pokaznicu, bila je topla. I drugi ljudi su to vidjeli i bili svjedoci. Na hostiji su se pojavila grčka slova, alfa i omega, koja nisu bila prije toga, niti su ih ljudi napravili prilikom izrade hostije.
Na Badnjak, 24.prosinca 2003. objavljeni su rezultati ispitivanja koji su obavljeni na Medicinskom institutu u Firenci: krv je ljudska, muškarca krvne grupe AB Rh+, ista koja je bila i prilikom Euharistijskog čuda u Lancianu i koja se nalazi na Torinskom platnu

No votes yet.
Please wait...