Kad sam nakon Božića opet pospremila jaslice i božićne anđele, zadnjega anđela zadržala sam u ruci: Ti ostaješ – rekla sam – Ti dolaziš na moj pisaći stol. Trebam malo božićne radosti za cijelu godinu.
Od tada anđeo stoji na mom radnom stolu, i u rukama drži koš za smeće.
Anđeo je uobičajeno tih na svome mjestu. Kad se zbog nečega ljutim, on, ne ispuštajući koš za smeće, veli: Ubaci unutra!
Unutra ubacim svu svoju ljutnju. Na primjer, kad opet zagubim svoju kemijsku olovku ili kad se nepoznata mačka omaci u mojoj vrtnoj sjenici.
To također može biti i neka velika ljutnja ili nevolja ili velik bol s kojim ne mogu izići na kraj. Na primjer, kad su nedavno otac i majka saznali da njihova petogodišnja djevojčica boluje od neizlječive bolesti.
Kako pomoći, utješiti, što reći?
Nisam znala.
Ubaci unutra! – reče moj anđeo, i ja ubacih svoj jad u njegov koš za smeće.
Jednoga sam dana uočila da je njegov koš uvijek iznova prazan.
– Kamo sve to stavljaš? – upitah ga.
– U jasle – reče.
Zbunio me: Zar je toliko mjesta u tim malim jaslama?
Anđeo se smijao.
– U jaslama leži Dijete koje je još manje od jasala. A njegovo srce je još manje. Ali tvoj jad, njega zapravo uopće ne stavljam u jasle, nego u srce toga Djeteta. Razumiješ li?
Dugo sam o tome razmišljala. To je teško razumjeti. A ipak se radujem. Smiješno, zar ne?
Anđeo namršti čelo: To nije smiješno! To je božićna radost.
Odjednom sam bila prepuna pitanja.
Ali, on je stavio prst na usta: Pssst! Ne govori, raduj se!
autor nepoznat
Božićni anđeo – prezentacija za vjeronauk
Donesi Bogu sve svoje brige, jade i probleme i On će ih riješiti.
