Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi “Zemlja i ljudi” opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).

Kad smo saznali da si iščezao prelijetajući Ande, koje ne vraćaju ljude, pošli smo te tražiti. Dani su prolazili, i nama se već činilo da između zidova i gigantskih stupova te beskrajne nijeme i bijele katedrale čuvamo mrtvačku stražu nad tvojim tijelom.

A sedmoga dana našli smo te ovdje, na bolničkoj postelji u Mendozi. Svi smo plakali i stezali te u zagrljaj. Bio si živ, kao da si ustao od mrtvih.

A kad si progovorio, tvoje su prve riječi bile izraz neusporediva ljudskog ponosa. “Kunem se da nijedna životinja ne bi bila kadra učiniti što sam ja učinio.”
Kasnije si nam ispripovjedio kako se zbila nesreća.

I dok si tako sjedio u noći i pričao, ja sam te gledao kako se izvačiš iz krhotina razlupanog aviona, kako hodaš, bez cepina, bez užeta, bez hrane, kako se vereš uz prijevoje četiri tisuće i pet stotina metara visoke, ili kako se probijaš duž okomitih litica, raskrvavljenih stopala, koljena i ruku, po studeni do četrdeset stupnjeva ispod nule. Gubeći sve više krvi, snage, razbora, išao si naprijed tvrdoglavo kao mrav, vraćao se svojim tragom da bi obišao zapreku, padao si i dizao se, uspinjao se iznova uz padine koje su se rušile u bezdan. Nisi sebi dopuštao ni časka odmora, jer iz snježne postelje ne bi više ustao.

I doista, kad bi se okliznuo, morao si se smjesta dizati, da se ne bi skamenio. Studen te iz časa u čas sve jače kočila; i kad si nakon pada užio minutu odmora previše, morao si, da bi ustao, razgibati obamrle mišiće.

Odolijevao si iskušenjima. “U snijegu” kazivao si mi, “čovjeka ostavlja nagon za preživljavanjem. Poslije dva, tri, četiri dana hoda čovjek čezne samo za snom. Ja sam za njim zaista žudio. Ali u sebi sam ponavljao: ako moja žena vjeruje da živim, ona vjeruje i da hodam.”

I hodao si. Svakog si dana vrhom nožića sve više širio izrez na cipelama da bi u njima bilo mjesta za tvoje promrzle i otečene noge.

Uza sve to, kad si se jednom omako i pao u svijeg, nisi više imao volje ustati. Bio si nalik na boksača kojega je snažan udarac lišio svake želje da se bori, pa sluša kako u čudan bezdan tonu sekunde, jedna po jedna, sve do one desete, konačne.

“Učinio sam što sam mogao, i nema veše nade; čemu uporno nastavljati ovo mučenje?…” Iz dubine svijesti javilo se grizodušje. “Pomislio sam na svoju obitelj…”

Antoine de Saint-Exupery

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...