Kako to misliš da ti pričam o Njemu?

Njega se ne može izreći riječima.

Treba ga živjeti i to je dovoljno.

Ponekad mi dođe da vičem

da se izvičem pred svima.

Na ulici, u metrou,

posvuda vidim samo ravnodušna lica

i lica puna prezira.

Tad se tako razbjesnim

da bih ih sve željela zauvijek uništiti.

Ako su oni slika Božja

onda sam ja poganka.

Ipak znam da on postoji

da je u ljudima koji jednostavno žive

a njihov su osmijeh i pogled

u stanju zapaliti zvijezdu

u srcu djeteta,

siromaha, starca.

Sve te zvijezde,

rasute i posijane svijetom,

jednog će dana

zagrliti svemir.

U plamenu ljubavi i radosti

zasjat će Božje lice

zahvaljujući njima.

U njih imam povjerenja

nastojim ih slijediti.

U njih ja vjerujem.

Pustinja će jednom procvjetati.

Ana, 18 godina