Zrno nade – potresna priča

(treći svijet, bolest, pomoć gubavcima)

Suša je došla u Nigeriju i već je počeo puhati harmatan, vrući vjetar što dolazi iz velike pustinje. Gotovo se činilo kao da vrućina želi uništiti sve živo. Muškarci i žene što beru pamuk ili moraju raditi na poljima kikirikija željno su čekali ono neznatno ohlađenje što im ga je mogla donijeti večer. A djeca su sjedila u školi. Morala su se jako trudili da bi mogla pažljivo slušati mallama, svog učitelja. A čudno je to: kod učenja žega je bila teret, a kod popodnevne igre mogla se mnogo bolje podnijeti.

Kad je učitelj konačno otpustio svoje učenike, tumarao je jedanaestogodišnji Audu s drugom dvojicom dječaka na putu kući. Na vijugavoj stazi kroz žbunje veselo su čavrljali i dogovarali se čega će se prihvatiti popodne. U to stigoše do rijeke. “Da zaplivamo malo?”, predloži Audu. Nije bila potrebna nikakva umješnost nagovaranja da prijatelji pristanu na ovaj prijedlog. Učas odložiše svoje “rige”, bijele ogrtače što su ih nosili u školi, i zaplivaše gipko kao vidre k drugoj obali. A onda natrag. Njihova vesela vika prekidala je tišinu sparnog popodneva.

Kad su se opet našli na suhu i malo pričekati dok sunce ne osuši njihovu smeđu kožu na kojoj su svjetlucale kapi vode, odjednom nestade radosti s lica dvanaestogodišnjeg Jande, koji je bio najbolji Auduov prijatelj.

,,Audu!” reče on, a njegove su se oči raširile od užasa dok je oklijevajući koraknuo malo bliže, a onda brzo ustuknuo. “Audu! Ti imaš bijele znakove na leđima! Ti imaš gubu!”

Janda naglo prebaci na sebe rigu, pograbi svog mlađeg brata za ruku i pobjegne, pobjegne u sav trk od Audua, koji je ipak bio njegov najbolji prijatelj.

Audu u prvi čas pomisli da se prijatelj s njime ružno našalio. Ali to nije moglo biti: užas u njegovim očima bio je tako nepatvoren i bježao je tako uplašeno kao da ga goni divlja zvijer.

Strah je u Audua ispočetka klijao sasvim tiho, a onda je brzo rastao, dok ga nije svega prožeo. On brzo zaogrnu svoju rigu i potrča kući. Majka bi mu morala reći da je Janda lagao, da se zabunio. Majka bi morala pomoći!

U glinenoj kolibi, pod krovom od palmi, bilo je svježije nego vani, i Audu se malo smirio kad ga je majka dočekala sa smiješkom. Ali strah ga je još i sad potresao dok je zastajkujući pričao: “Majko, Janda mi je rekao da imam gubu. I tada je pobjegao.”

“Neka bude stid Jandu!” odgovori majka strogo. “Od toga se ne pravi šala!” Zatim se nasmija, iako je to zvučalo malo usiljeno: “Ti da imaš gubu? Baš ti? Ta u cijelom seIu nema zdravijeg dječaka! Ni jedan ne trči tako brzo i nitko se ne penje tako dobro.”

Audu se već gotovo smirio, ali ipak zamoli tišim glasom: ,,Pogledaj ti još jednom moja leđa, majko.
Janda je rekao da imam bijele znakove … ” i već je skinuo svoj ogrtač i okrenuo se da bi majka mogla vidjeti njegova nepokrivena leđa.

“Vidiš li što?”
Ali majka ne odgovori ni riječi. Kad se dječak okrenuo vidio je njezino ukočeno problijedjelo lice. “Majko, što je? Ta kaži već jednom!”

A majka se nasmijala. Aji dječak tom smijehu nije više vjerovao. Nije ga bilo u očima! Majka je nasilu razvukla samo usta. “Nije ništa, Audu”, rekla je. “Nekoliko bubuljica. l to je sve. Nikakva guba, dječače moj. Sigurno nije guba. Ne može to biti guba … Ne smije'”

Tada je Audu spoznao da se Janda nije šalio, da nije lagao, da se nije zabunio. I odjednom Audu pobježe. Bježao je kao da je time htio pobjeći od bolesti. Ali, on ju je nosio sa sobom! Ona mu je sjedila za vratom kao grabežljiva mačka i nije se dala otresti. Nije joj se moglo pobjeći.

Daleko od zadnjih seoskih koliba sjedne dječak na jedno srušeno deblo. Bio je sam, a na to nije bio naviknut. Učinilo mu se čudnim što uza nj nema nijednog od njegovih redovitih drugova u igri. Ali on je već znao da nisu prijatelji samo danas od njega pobjegli, nego da će i ubuduće od njega bježati čim dođe u njihovu blizinu. Nitko se s njime više ne bi igrao. Čak ni rođena braća. Ni jedan mu čovjek ne bi pružio ruku. Zar se nije i majka trgla kad je maloprije vidjela njegova leđa? Naravno, ona se jako trudila da odmah sakrije svoje zaprepaštenje. Ali Audua ona nije mogla prevariti, i to ga je zaboljelo.

Dosad su ga svi ljudi u selu voljeli. Ne samo djeca. Ta on je uvijek bio dobro raspoložen i rado je pomagao gdje se god pružila prilika. U svim je kolibama u svako doba bio dobrodošao. Do danas. Ali sada?

Užasna novost sigurno se već proširila po svemu selu i dječak je jasno mogao zamisliti kako jedan drugom došaptavaju: ,,Znaš li već? Audu je gubav. On ima gubu!” .

Navečer će roditelji uvjeravati svoju djecu kako se s Auduom nikako više ne smiju igrati. Sve će majke u selu brižno pretražili svoju djecu ne nosi li neko od njih male bijele znakove koji bi isprva najavili užasnu gubu, a kad bi ga svega spopali učinili bi ga gubavcem.

Seljani će oko Audua sagraditi zid straha. Nije se imao što zavaravati. Znao je kakva je sudbina čekala gubavca: od malih bijelih mrlja nastat će čirevi; oni će rasti i širiti se preko svega tijela, izjesti ga, izgnjiliti mu prsle, nožne palce. A majka, otac, brat i sestra? Ne, oni ga neće odbacili. Ta on je pripadao njima, i oni su ga voljeli?

Ali odjednom strašna pomisao prostrijeli dječaka i tako ga ukoči te ni plakati nije mogao. A što ako ih zarazi svojom bolešću? Ako i oni postanu gubavi? Zar da mala sestrica bude gubava samo zato što je stanovala sa svojim velikim bratom u istoj kolibi? Ne bi je smio više prihvatiti, ne bi se s njom smio igrati, ne bi joj više smio dati jelo. Ali što bi to pomoglo? Ona bi se usprkos tome mogla razboljeti.

Ne, roditelji i braća ne bi ga odbacili, jer oni su ga voljeli. Ali kako je i on njih volio, nije se smio više vratiti k njima.

Audu je sjedio kao okamenjen i osjećao se odjednom vrlo staro. Tako staro kao gubav starkelja što ga je vidio na putu prema gradu. Da, on je imao tek jedanaest godina, ali je njegov život već prošao ….

Odmah je htio otići, da se više i ne vrali. Htio je potražili motku i otrcani rubac da od toga načini prosjačku torbu. Želio je da se nikad više ne vrati u selo.

Odlučno se digao i krenuo stazom koja je vodila u grmlje. Isprva je trčao, a na licu su mu se miješale suze sa znojem. Ali se umori.

Već se mračilo. Sad se u kolibu vratio otac s rada na polju kikirikija. Možda mu je upravo sada majka rekla što je vidjela. Audu se smjestio uz jedno drvo. Bio je gladan, ali preumoran da potraži hranu. Najprije se htio odmoriti.

Kad se opet probudio, bila je već duboka noć. Ništa se naokolo nije moglo vidjetI. Tu i tamo zavrištao bi neki majmun, a preplašena ptica odgovorila bi srdito. Katkad bi šušnulo u šiblju kad bi projuriIa koja noćna životinja.

Negdje moram sagraditi kolibu! – mislio je Audu. Ona mora biti dosta duboko u grmlju da me nitko ne, vidi, a opet dosta blizu ljudi da kod njih mogu prosjačiti.

Unatoč svojoj tjeskobi, on konačno zaspa, a kad ga je hladnoća probudila, već je svanjivalo. Odmah je htio ići dalje, što dalje od sela, od kolibe u kojoj je odrastao i iz koje ga je guba potjerala. Ili ne … još jednom je htio vidjeti selo. Ako se oprezno došulja i pričeka u potaji, nitko ga neće opaziti. Tada bi mogao još jednom vidjeti braću kako se igraju pred kućom. Otac će ići na posao, a majka…

Audu se smjestio iza jednog drveta, toliko udaljen od kolibe koliko bi se kamenom nabacio, i onako skriven čekao: ali otac nije izišao, nego se, evo, umorno ovješenih ramena upravo vraćao stazom što vodi iz velikog susjednog sela. Što je tamo radio tako rano? A nije bio sam. Mallam je bio s njim. I čudno – i učitelj je također izgledao neispavano kao i otac.

Audu se čvršće priljubi uz tlo i zadrži dah. Nitko ga nije smio otkriti. Nije bilo pametno što se još jednom vratio. Kako je iscrpljeno otac izgledao! Uto se i majka pojavi na vratima kolibe. Otac i učitelj bili su od nje udaljeni nekoliko koraka. Zato je mallam govorio glasno i Audu je mogao razumjeti što je rekao: “Nema straha!” rekao je majci, “Audu će opet biti zdrav. Sigurno.”

“Ali on ima gubu!” odgovori majka beznadno.

“Da, jučer je Janda došao k meni i pričao mi to. Tada sam odmah otišao u grad. Sutra dolaze liječnici u naše selo. Dolaze autom. Postoji lijek. Oni će ga donijeti. Moraju nas sve pregledati. Sve muškarce, žene i djecu u čitavom selu. I tada će nam dati mala okrugla zrnca. Ona su sasvim sićušna, ali su jača od gube.”

“Tko je gubav, takav i ostaje”, progovori majka. “Zašto?” upita učitelj. “Svijet je velik. U većini zemalja gube više nema. Sad će se i kod nas boriti protiv nje. Vjeruj mi samo, Audu će ozdraviti!”

Dječak je razumio svaku riječ, ali nije mogao vjerovati to što je čuo. Zar je doista mogao ozdraviti? Zar ipak neće polako, pokriven čirevima, nestajati kao sjena? Zar ipak neće biti izopćen?

On zaboravi da se htio sakriti, skoči i potrča prema učitelju.

“Je li to stvarno istina?” upita on uzbuđeno. “Je li to sasvim sigurno istina?”

Majka ga je zapanjeno promatrala, i tek sada pomisli kako je morala strahovati kad se dječak nije vratio kući. Ali ona se nije smjela ljutiti na njega! On je samo htio pobjeći jer… Ali ako je mogao ozdraviti, tada uopće nije trebao otići!

“Istina je!”, potvrdi učitelj. “Progutat ćeš malu kuglicu, kao zrno, pa još jednu i još pokoju, i konačno guba u tebi više neće moći izdržati i nestat će vrlo brzo.”

“I nikad se više neće vratiti?”

“Ne, nikad se više neće vratiti!”

“Tada te kuglice mogu pomoći svim bolesnicima? I čovjeku kojeg sam vidio kad sam s ocem bio u gradu? Ja sam o tome i u školi pričao.”

Učitelj odmahne glavom. “Njemu na žalost više ne mogu pomoći. Za njega liječnici sa svojim lijekovima dolaze prekasno. Ali oni će svima nama dati tih zrnaca, da nitko više u našem selu ne bude bolestan. Ni u susjednom selu, a također ni u gradu. A jednog dana nitko više neće biti gubav. To će možda dugo trajati, ali mi se već sada možemo nadati. Sa svakim ljekovitim zrncem dolaze k nama zrnca nade i iz toga će nastati čitav brijeg: nada i zdravlje i budućnost i sreća.”

Audu nije znao zašto je morao plakati kad ga je majka čvrsto privinula k sebi, a otac mu rukom prošao kroz kovrčavu kosu.

No votes yet.
Please wait...