Radi se o istoj osobi samo je ime došlo iz različitih jezika u različite krajeve Hrvatske.
Blaž dolazi od latinske inačice imena Blasius (koji je tepav, mucav), a Vlaho od grčke inačice imena Vlasios!

Bio je biskup u gradu Sebasti u Maloj Aziji u pokrajini Pontis, koji je pri diobi Dioklecijanovog carstva postao glavnim gradom Armenije (današnja središnja Turska). Po svojem jeziku i kulturi Sebasta pripada grčkoj provinciji Kapadociji.
Prema srednjovjekovnoj predaji, sv. Blaž je bio liječnik, a radi sveta života i čestitosti izabrao ga je kršćanski puk i kler u Sebasti crkvenim starješinom, biskupom. Kao pastir odlikovao se izvanrednim vrlinama, dubokim znanjem i darom čudesa. Krotak i ponizan, žarko pobožan, u životu nevin i nedužan, u razgovoru strog i ozbiljan, pravedan i bogobojazan, neizrecivo strpljiv poput Joba. Prigrlivši teško breme biskupske časti u vrijeme najžešćeg progona kršćana, uložio je sav svoj trud, pa i sam život u obranu i širenje kršćanstva u svojoj biskupiji na korist vjernika. Brinuo se za svoje stado, tješio nevoljnike, pomagao bolesne potpunim pouzdanjem u Boga, svojom neugasivom vjerom i molitvom. Vrhunaravnom moći izliječio je mnoge bolesnike i povratio im zdravlje.

Kako je nastalo grličanje?

Jednom zgodom došla mu je jedna majka noseći u naručju  sina kojemu je zapala riblja kost u grlu. Blaž je položio ruke na dijete, podigao oči prema nebu, znamenovao svetim križem grlo djetetu, pozvao Svemogućeg Boga i stao ga moliti da izlomi i istisne djetetu kost iz grla i povrati mu zdravlje. Tada zamoli Boga da to učini svaki put onome tko se u bolesti grla obrati molitvama u njegovo ime. Čim je Blaž završio svoju molitvu, dijete je ozdravilo i veselo se vratilo sa svojom majkom kući, zahvaljujući Bogu i biskupu Blažu.

I pred samu smrt na stratištu, molio je Boga da milosrdno usliši molitvu svakome tko boluje od bolesti grla, a zazove svečevu pomoć pred Bogom. Legenda veli da se tada pojavio iznad sveca svijetli oblak iz kojeg se začuo glas: “Ja sam onaj Bog koji te do sada proslavio, a na dalje ću te još većom slavom uzvisiti. Udijelit ću svoju milost onima koji budu slavili tvoju uspomenu.” Od tada se kroz sva stoljeća do naših dana slavi ta uspomena na sv. Blaža obrednim grličanjem.

Blažev mučenički put

U svečevo doba djelovao je u Sebasteji rimski upravnik Agrikola progonitelj kršćanstva. Blaž se sakrio u Argejsko gorje u Kapadociji gdje je živio dugo vremena pustinjačkim životom. Odatle je porukama i poslanicama upravljao svojom vjernom općinom. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću da dijeli utjehu mučenim i nesretnim kršćanima.
Bog mu je dao moć da postane prijatelj sa divljim zvijerima. One su mu donosile hranu a za uzvrat on ih je liječio.
Dok su lovci rimskog namjesnika Agrikole po šumama postavljali zamke za divlje zvijeri (vukove, medvjede, risove, hijene, tigrove i lavove) kako bi ih slali u glavni grad carstva, gdje su se održavale gladijatorske igre naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri a sv. Blaž je molio među njima te su uhvatili Blaža i odveli ga Agrikoli.
Agrikola baci biskupa u tamnicu i pokrene protiv njega kratki postupak. U Dioklecijanovo doba dovoljno je bilo da je netko kršćanin i time je već bio smatran opasnim zločincem.

Kad se sv. Blaž pri prvom saslušanju nije htio odreći Krista i nije priznao poganske bogove, dade ga namjesnik batinati i ponovo ga baci u tamnicu. Za nekoliko dana bilo je i drugo saslušanje na kojem se namjesnik obrati sv. Blažu riječima: “Ti si onaj koji propovijedaš novu kršćansku vjeru pa mnoge vodiš u zabludu. Mi bismo te mogli ispitivanja kazniti smrću, ali kako smo čovječni, želimo te poštedjeti, pa te još jednom pitamo hoćeš li se pokoriti našim odredbama i iskazati dužnu počast našim bogovima?” Na to mu sv. Blaž odgovori: “Namjesniče, bogovi koje vi poštujete nisu ništa drugo nego drvo, kamen, kovina, srebro i zlato, djela ljudskih ruku i ne mogu biti bogovi jer su ljudske tvorevine. Ja iskazujem počast Bogu koji je stvorio nebo, zemlju, mora i sve što je na i u njima. Vaši bogovi će propasti kao i svi koji se u njih uzdaju. Stoga im se neću pokloniti, a smrti se ne bojim jer će me ona uvesti u život vječni.” Na to ga namjesnik da objesiti na drvo i mučiti te ga ponovo baci u tamnicu. Ženama, koje su u svoje ubruse hvatale krv mučenika kao dragocjenu svetinju za kršćansku općinu, namjesnik naredi odrubiti glavu.

Ni na trećem saslušanju ne odreče se sv. Blaž kršćanske vjere, nego reče Agrikoli: “Uzalud se trudiš, namjesniče. Kako se može oko koje je već ugledalo svjetlo, opet zaljubiti u tminu? Kako se može čovjek, koji je upoznao živog i istinitog Boga, pokloniti kumirima? Svih tjelesnih muka se ne bojim jer je Gospodin Krist rekao: ‘I ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, nego se bojte onoga, koji može i tijelo i dušu baciti u pakao.'” Na to namjesnik Agrikola proglasi smrtnu osudu: “Blažu, koji se usprotivio carskim naredbama i koji neće iskazati dužnu počast bogovima, neka se odrubi glava.” Tako je sv. Blaž osuđen na smrt. Izveli su ga izvan gradskih zidina gdje mu je mačem odrubljena glava. Njegovo tijelo sahranjeno je na istom mjestu kao i tijelo pobožne kršćanke Eliseje. Kada nastadoše za kršćane mirna vremena, nad mučenikovim svetim grobom pobožni vjernici sagradili su crkvu u koju su kroz vjekove hodočastili. Još i danas u Sebasteji, u mjestu Sivas, postoji kameni lijes u kojemu su nekada počivale moći sv. Blaža.

Štovanje Svetog Blaža

I katolička i armenska i pravoslavna Crkva štuju sv. Blaža kao sveca i mučenika. U Maloj Aziji, gdje mu je bila postojbina i na čitavom kršćanskom Istoku velik je broj svetišta sv.  Blaža.
Tijekom stoljeća je u Rimu sagrađeno i posvećeno pet crkava svetog Blaža. Godine 610. papa Bonifacije IV. pretvorio je Panteon u Rimu u kršćanski hram posvećen Majci Božjoj i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i Sv. Blasius – Sv. Vlaho i tako se počelo širiti njegovo štovanje u Francusku, Njemačku, Belgiju, Španjolsku, Englesku, pa i u hrvatske krajeve. Posebno se slavi u Dubrovniku. Moći sv. Blaža raznesene su po cijelom kršćanskom svijetu. Njegove moći se čuvaju u srebrnoj ruci u knjižari sv. Blaža i crkvama u Napulju, Notre Dame u Parizu, u Bruxellesu u Belgiji, na Malti, u Bologni, u Bernu u Švicarskoj, u Mlecima, u Lisabonu u Portugalu, u Campostelli u Španjolskoj, u Veroni, u Kölnu i drugim mjestima. Po navodima povjesničara, neki su dubrovački trgovci 1026. godine donijeli iz Armenije moći sv. Blaža i one se čuvaju u bogato ukrašenom moćniku u stolnoj crkvi. Katedrala u Stonu također jeposvećena sv. Blažu. U brojnim crkvama naših krajeva nalaze se oltari sv. Blaža: u selu Janjina na Pelješcu, u Slanome, Orebiću, u Luci na Šipanu, u Cavtatu, u Konavlima, u selu Pridvorju (gdje je stolovao dubrovački knez) i drugdje. U Zagrebu od 1925. postoji i župa svetog Blaža.

Blagoslov grla

O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: “Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!” Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca.

Dubrovnik i Blaž tj. Vlaho

Povijest Dubrovačke Republike najuže je vezana s imenom sv. Blaža. kipovi štitili su gradske zidine i Knežev dvor. Njegova slika vijorila se na zastavama Dubrovačke Republike po svim morima. Lik sv. Blaža bio je na gradskom pečatu Dubrovnika i dubrovačkom novcu, koji  cijelim svijetom.

Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant 972. godine usidrili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba.
Sveti Vlaho se javio plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom.
Tu svoju slobodu očuvali su kroz stoljeća. I kada su susjedne kraljevine i zemlje bile u ropstvu, Dubrovčani su zahvaljivali sv. Blažu što je spasio njihovu samostalnost i slobodu. I danas se u svečanim procesijama nose moći svetog zaštitnika iz Stolne crkve u crkvu sv. Blaža. Dubrovčani cijene moći sv. Blaža kao najveću dragocjenost svoga grada i najviše dijelova njegova tijela posjeduje upravo Dubrovnik. I nakon pada Dubrovačke Republike Dubrovčani su nastavili slaviti svoga zaštitnika.

U ime Sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka.

Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana – 3. veljače – kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svima sudjelovati, uvedena je ‘Sloboština Sv. Vlaha’, dan kada je svaki prekršitelj ,kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana).

Blaž u “Osmanu”

U dva navrata svete moći je čuvao i veliki hrvatski pjesnik Ivan Gundulić o Blaževu 1612. i 1623. godine. On u jedanaestom pjevanju “Osmana” o svetom Blažu kliče: “Blaž na ime on se zove i s istoka do zapada od svetinje glas njegove po narodih leti sada; na svak čas bo kroz veliko djelovanje od čudesa kaže svijetu on toliko drag je Kralju od nebesa. Tim noseći križ u ruci s kraljevićem na boj doje i gdioružjem ini puci, on molitvam vojevo je.”