Donosimo vam prilagođen tekst američke novinarke i spisateljice Pamele Druckerman, autorice knjige “Roditeljstvo: američka majka otkriva mudrost francuskog roditeljstva” (Bringing Up Bébé: One American Mother Discovers the Wisdom of French Parenting). Inače najčitaniji tekst internet izdanja časopisa The Wall Street Journal u 2012. godini.

Kad je moja kći imala 18 mjeseci, suprug i ja smo odlučili otputovati na mali ljetni odmor. Odabrali smo primorski gradić koji se nalazi na nekoliko sati vlakom od Pariza, gdje smo tada živjeli (ja sam Amerikanka, a on Britanac), i rezervirali smo hotelsku sobu s krevetićem. “Graškica” (Bean), kako je zovemo, bila je tada naše jedino dijete, pa smo mislili: “Koliko teško to može biti?”

Doručkovali smo u hotelu, a ručali i večerali u malom ribljem restoranu kod stare luke. Ubrzo smo otkrili koliko dva obroka s bebom u restoranu mogu biti teška.

“Graškica” bi se na nakratko zainteresirala za hranu, ali u roku od nekoliko minuta, počela bi prosipati sol iz soljenke i šećer iz vrećice. Onda je tražila da je izvadimo iz stolice za hranjenje kako bi mogla istraživati, spoticati se i juriti prema dokovima.

Naša strategija je bila da brzo završimo obrok. Naručivali smo dok smo sjedali za stol, potom smo molili konobara da otrči po malo kruha i donese nam predjelo i glavno jelo u isto vrijeme. Dok je moj muž pokušavao pojesti par zalogaja ribe, ja sam se brinula da se konobar ne spotakne o Graškicu, ili da ona ne završi u moru. Onda smo mijenjali uloge. Ostavljali smo ogromne napojnice isprike kako bismo se iskupili za gomilu uništenih salveta i razbacanih lignji oko našeg stola.

Poslije još nekoliko mučnih posjeta restoranu, počela sam primjećivati da francuske obitelji ne izgledaju kao da s nama dijele istu muku. Začudo, izgledali su kao da zaista odmaraju. Francuske bebe su zadovoljno sjedile u svojim stolicama čekajući hranu, ili su jele ribu, pa čak i povrće. Nije bilo suza i otimanja. Nije bilo hrane i papirića oko njihovih stolova.

Iako sam do tada već nekoliko godina živjela u Francuskoj, to si nisam mogla objasniti. I čim sam počela razmišljati o francuskom roditeljstvu, shvatila sam da nije samo vrijeme obroka drugačije. Iznenada sam imala puno pitanja. Zašto, na primjer, tijekom mnogih sati koje sam provela na igralištima u Francuskoj, nikad nisam vidjela dijete (osim mojeg) koje je imalo ispade bijesa? Zašto moji francuski prijatelji nisu nikada morali prekidati telefonski razgovor zato što je njihovo dijete nešto izvoljevalo? Zašto njihove dnevne sobe nisu bile okupirane šatorima i kuhinjama-igračkama, kao što su bile naše?

Uskoro mi je postalo jasno da su, tiho i sinhronizirano, francuski roditelji postizali ciljeve koji su stvorili potpuno drukčiju atmosferu obiteljskog života. Kad su američke obitelji posjećivale naš dom, roditelji su obično provodili veći dio posjete u ulozi sudaca, rješavajući dječje svađe, pomažući svojim bebama da trče po kuhinji, ili sjedeći na podu i igrajući se s djecom. Kad su francuski prijatelji dolazili u posjetu, odrasli su pili kavu, a djeca su se zadovoljno igrala sama.

Do kraja našeg upropaštenog odmora, odlučila sam saznati što su to francuski roditelji činili drugačije. Zašto francuska djeca nisu bacala hranu? Zašto njihovi roditelji nisu vikali? Postoji li mogućnost da i sama promijenim svoj mentalni sklop i dobijem iste rezultate sa svojim potomcima?

Dijelom vođena majčinskim očajem, nekoliko godina sam provela istražujući francusko roditeljstvo. I sad, kad naša Graškica ima šest godina, a blizanci tri, mogu vam reći sljedeće: Francuzi nisu savršeni, ali imaju neke tajne roditeljstva koje stvarno funkcioniraju.

Da sam na tragu nečeg, shvatila sam kad sam otkrila jedno istraživanje iz 2009., u kojoj se uspoređuju iskustva u odgoju djece američkih i francuskih majki, a koje žive u sličnim uvjetima. Američke mame su brigu o svojoj djeci ocijenile napornom, i to za duplo više od francuskih mama. Izjavile su da su im čak i kućanski poslovi draži.

Vjerujte mi, sigurno ne patim od pozitivnih predrasuda o Francuskoj. Nisam čak sigurna ni volim li to što živim ovdje. Ali i pored svojih problema, Francuska je savršen odgovor na trenutne probleme u američkom roditeljstvu. Francuski roditelji drže do vrijednosti koje mi se čine bliskim. Oni vole pričati sa svojom djecom, pokazuju im prirodu i čitaju mnoštvo knjiga. Vode ih na sportske i kreativne aktivnosti, u interaktivne muzeje znanosti, ali…

Većina Francuza uspijeva imati bliske obiteljske odnose, a da pritom ne postanu opsesivni. Oni polaze od toga da ni dobri roditelji nisu stalno na usluzi svojoj djeci i da se zbog toga ne trebaju osjećati krivima.

“Večeri su, po meni, vrijeme za roditelje,” – rekla mi je jedna pariška majka. “Moja kćer može biti s nama ako želi, ali to je vrijeme za odrasle.”

Francuski roditelji žele poticati svoju djecu, ali ne svo vrijeme. Dok neke američke bebe imaju satove slikanja i opismenjavanja tek nakon što su prohodale, francuska djeca se, kao što je i predviđeno, samostalno gegaju i igraju unaokolo.

Teško da sam prva koja ukazuje na česte probleme roditeljstva danas; prekomjerno roditeljstvo (overparenting), helikopter-roditeljstvo…

Naravno, Francuzi imaju razne vrste javnih službi koje pomažu da im roditeljstvo bude primamljivije i manje stresno. Roditelji ne moraju plaćati vrtiće, brinuti o zdravstvenom osiguranju, ili štedjeti za fakultet. Mnogi samo time što imaju djecu dobijaju mjesečnu novčanu pomoć. Ali te javne službe ne objašnjavaju sve ove razlike. Izgleda da Francuzi imaju potpuno drugačiji pristup odgajanju dece.

Kad sam pitala francuske roditelje kako discipliniraju svoju djecu, trebalo im je malo duže samo da bi shvatili na što sam mislila. “Aha, misliš, kako ih odgajamo?” – pitali su. Disciplina je, kako sam uskoro shvatila, uzak i rijetko korišten pojam u smislu kažnjavanja. S druge strane, odgoj je nešto što je njihov stalni zadatak.

Jedan od ključeva ovog pristupa je jednostavno – učenje strpljenju. To je razlog zašto većina francuskih beba koje sam upoznala spavaju cijelu noć, još od drugog ili trećeg mjeseca starosti. Njihovi roditelji ih ne uzimaju istog trenutka kad počnu plakati, dopuštajući bebama da pomalo nauče kako ponovno utonuti u san. To je također razlog zašto francuske bebe sjede zadovoljno u restoranu. Umjesto da cijeli dan grickaju nešto, one uglavnom moraju pričekati do obroka da bi jele (francuska djeca dosljedno imaju tri obroka na dan, i jednu užinu oko 16 sati).

Jedne subote sam posjetila Delphine Porcher, zgodnu advokaticu radnog prava u tridesetim godinama, koja živi s obitelji u predgrađu Pariza. Kad sam stigla, njen muž je radio za laptopom u dnevnoj sobi, dok je jednogodišnji Aubane drijemao u blizini. Pauline, njihova trogodišnjakinja, sjedila je za kuhinjskim stolom, potpuno predana poslu sipanja tijesta za kolačiće u male kalupe.

Delphine je rekla da nikada nije posebno planirala kako će djecu naučiti strpljenju. Ali dnevna rutina njezine obitelji pruža stalne lekcije o tome. Npr. iako kćeri Pauline kupi slatkiše, oni se ne jedu do užine tog dana, čak i ako to znači da treba čekati više sati.

Kada je Pauline pokušala prekinuti naš razgovor, Delphine je rekla: “Pričekaj par minuta, malena. Sada razgovaram.” Izrekla je to ljubazno, ali uz čvrst stav. Bila je sigurna da će je Pauline poslušati.

Delphine je također učila svoju djecu još jednoj sličnoj vještini; kako da se sama igraju. “Najvažnije je da on nauči biti sretan i kad je sam.” – rekla je o svom sinu Aubaneu. To je vještina koju francuske majke s osobitom pažnjom gaje kod svoje djece.

Kasnije sam kontaktirala Waltera Mischela, vodećeg svjetskog psihologa i eksperta na temu kako naučiti djecu da odgode zadovoljstvo. Mischel je bio u Parizu i prihvatio je poziv za kavu.

Walter Mischel je najpoznatiji po tome što je kasnih 60-tih osmislio tzv. “slatki test” (Marshmallow test). Tijekom testa, istraživač uvodi četverogodišnjaka ili petogodišnjaka u sobu u kojoj se na stolu nalazi slatkiš od bijelog sljeza. Istraživač kaže da mora nakratko izaći, a ako dijete ne pojede slatkiš dok se on ne vrati, biti će nagrađeno s još dva slatkiša. Ako pojede slatkiš, dobiti će samo taj jedan.

Većina djece bi čekala samo oko 30 sekundi. Samo jedno od troje djece bi uspjelo odoljeti punih 15 minuta, koliko je istraživač bio odsutan. Kako je istraživač saznao, trik je u tome da su dobri odlagači znali sebi skrenuti pažnju. Tijekom 80-ih, Mischel i kolege, otkrili su da su dobri odlagači bolji u koncentraciji i rezoniranju, te da znatno manje podliježu stresu.

Sve govori u prilog tome da učenje djece strpljenju i povremenom odlaganju zadovoljstva (kao što to čine francuski roditelji), djecu čini smirenijom i otpornijom.

Profesor Mischel smatra da je djeci samokontrola postala sve teža. Naravno da svi roditelji žele da njihova djeca budu strpljiva. Ali, mi imamo običaj na strpljivost djece gledati kao na stvar temperamenta, pa se tako roditeljima posreći i dobiju dijete koje je strpljivo, ili im se ne posreći. Osim toga, djeca vrlo često vode glavnu riječ i nemaju čvrsta ograničenja. Poanta francuskog načina odgoja je zapravo u dosljednosti. Unutar striktnih okvira ponašanja, djeca imaju i puno slobode i autonomije.

Autoritet, kao jedna od najimpresivnijih karakteristika francuskog roditeljstva, je ujedno i najteža za svladavanje. Mnogi francuski roditelji imaju lagan, smiren autoritet prema svojoj djeci, onakav na kakvom im zavidim. Njihova djeca ih zaista i slušaju. Francuska djeca se ne gube iz vidika konstantno, ne svađaju se sa roditeljima i ne ulaze u duge pregovore.

Jednog nedjeljnog jutra, u parku, moja susjeda Frédérique je svjedočila kako pokušavam savladati sina, koji je tada imao dvije godine. Maleni je sve radio brzo, pa sam i ja bila u stalnom pokretu.

Frédérique je pazila na svoju trogodišnju kćer, koju je usvojila tri mjeseca prije. Ipak, samim time što je Francuskinja, već je imala potpuno drugačiji pogled na autoritet od mene.

Sjedile smo pored bazenčića s pijeskom i pokušavale razgovarati. Moj sin je stalno trčao prema ogradi, a ja sam trčala za njim, grdila ga i vukla natrag, dok je on vrištao. U početku je Frédérique u tišini gledala naš mali ritual. Onda je, bez imalo okolišanja rekla da ako ću ja stalno trčati uokolo, mi nećemo moći uživati u zadovoljstvu da nakratko popričamo.

“To je točno”, rekla sam. “Ali što da radim?” Frédérique mi je rekla da trebam imati čvršći stav. Po mojem mišljenju, provoditi popodne jureći za Leom je bilo neizbježno. Po njezinom mišljenju, za time nije bilo potrebe.

Istaknula sam da sam zadnjih 20-tak minuta grdila Lea. Frédérique se nasmijala. Rekla je da moram svoje “ne” učiniti jačim, i stvarno vjerovati u to. Sljedeći put kad je Leo pokušao otrčati izvan ograde, rekla sam “ne” oštrije nego obično. On je ipak izašao. Stigla sam ga i odvukla nazad. “Vidiš?”, rekla sam. “To nije moguće.”

Frédérique se ponovno nasmijala i rekla mi da ne vičem, već da govorim uvjerljivije. Bila sam pomalo uplašena. “Ne brini”, rekla mi je prijateljica.

Leo nije poslušao ni sljedećeg puta. Ipak, postepeno sam počela osjećati kako moje “ne” doista postaje uvjerljivije i meni samoj. Izgovaranje nije bilo glasnije, već sigurnije. Do četvrtog puta, dok napokon nisam imala dovoljno samopouzdanja, Leo je prišao ogradi, ali začudo, nije je otvorio. Okrenuo se, pogledao me nesigurno i vrlo brzo zatim, Leo je odustao od ograde i jednostavno se igrao u pijesku s drugom djecom, a Frédérique i ja smo čavrljale. Bila sam šokirana time što me je Leo odjednom doživio kao autoritet.

Pogledala sam sina koji nije izgledao kao da je upravo doživio traumu, baš suprotno. Zapravo, na trenutak i vjerojatno po prvi put ikada, on se ponašao kao “francusko” dijete.

tekst preuzet sa: Lukin portal za djecu i obitelj fotografije pixabay.com 

No votes yet.
Please wait...