Sveti Roko – zaštitnik od zaraznih bolesti

Sveti Roko (1295.-1327.)
rođen je u Montepellieru, u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof, potomak francuskih Križara. Njegovi roditelji su imali položaj u društvu i bogatstvo ali nisu mogli imati djecu. Prema najstarijem životopisu sv. Roka, molili su se i zavjetovali i dobili sina. U ranoj mladosti na njega je najviše utjecala majka koja je bila uzorita kršćanka, od koje je Roko naslijedio ljubav prema Kristu. 
Prije navršene 20-e godine, ostao je bez roditelja. Po uzoru na sv. Franju prodao je obiteljska dobra, a novac podijelio siromasima. Zatim se, i sam siromah, uputio na hodočašće u Rim. Na putu se zaustavio u Acquapendenteu, gdje je pomagao oboljelima od kuge, a uz Božju pomoć učinio je i nekoliko čudesnih ozdrav­ljenja. Sljedeća postaja njegovog puta bila je Cesena, a zatim Rim gdje se zadržao tri godine. Pri povratku u domovinu zaustavio se u Riminiju, Novari i Piacenzi, pomažući bolesnima i nemoćnima. Dok je bio u Piacenzi i sam je obolio od kuge te je bio prognan iz grada. Otišao je u obližnju šumu, gdje se hranio biljem da bi preživio, uzdajući se u Božju providnost. Prema legendi, dok je bolovao svaki dan mu je dolazio pas noseći kruh. Sv. Roko nije znao kako da nahrani psa pa je napravio ranu na nozi iz koje je tekla krv. Dok je bolovao na njega je naišao plemić Gottardo Pallasrelli. Tijekom razgovora Roko je na njega ostavio dubok dojam te se on, inače čovjek ne baš duboke vjere, obratio i prihvatio Roka i njegovao ga dok nije ozdravio. Nakon što je ozdravio, Roko je nastavio put prema svom rodnom gradu. Iscrpljen od teške bolesti bio je potpuno izobličen te ga sugrađani nisu mogli prepoznati. Smatrajući ga sumnjivcem bacili su ga u zatvor. Tamo je proveo pet godina i ponovo obolio od kuge. Na samrti, svećeniku koji mu je došao podijeliti sakramente, otkrio je svoj identitet. Preminuo je 16. 8. 1327. 

Najranije štovanje sv. Roka potječe iz okolice Montpelliera 1420. god., gdje se i najviše uvriježilo. Odatle se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito Bresciju i Piacenzu. U Veneciji je za vrijeme kuge 1477. osnovana bratovština Sv. Roka, a u Rimu 1499. koja je na Ripeti sagradila crkvu svome zaštitniku. Crkva je za vrijeme kuge 1522., 1527. i 1530. god. bila utočište brojnim bolesnicima. Širenju štovanja svetoga Roka najviše su doprinijeli franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio ga je u Rimski martirologij, što je poslije potvrdio i papa Urban VIII. 
U Hrvatskoj zaštitnik je mnogih mjesta: Virovitice, Starog Grada, Sutivana, Kreševa, Prapatnica, Klane, Lumbarde, Šepurina, Lovinca, Svetog Roka u Lici, Zatona, Jazavice, Roždanika, Galgova, Udovičića kod Otoka, Drniša i drugih. Štuje se kao zaštitnik oboljelih od gube, kuge, kolere i općenito zaraznih bolesti, invalida, kirurga, a zaziva se i u pomoć protiv bolesti domaćih životinja. Danas sv. Roka smatraju i zaštitnokom od AIDS-a.
tekst prema: http://devetnice.blogspot.com

Značenje i podrijetlo imena Roko

Roko je muško ime, gotovo u potpunosti hrvatsko. Značenje imena dolazi od talijanskog Rocco tj. latinskog Rochus, Rok. Roko je dosta često ime, među dvjesto najčešćih muških imena u Hrvatskoj, gdje danas živi oko dvije tisuće imenjaka.

Najviše osoba nazvanih Roko rođeno je u novom tisućljeću, a najmanje šezdesetih godina prošlog stoljeća. Relativno najveći broj osoba s imenom Roko slavi rođendan 16. kolovoza.

Većina osoba koje se zovu Roko žitelji su Zagreba (ukupno preko tri stotine), Splita (preko dvjesto) te Zadra (preko dvjesto). S obzirom na broj stanovnika, Roko najčešće je ime među stanovnicima Lumbarde gdje se svaki devedeseti stanovnik tako zove.

prema: http:imehrvatsko.net

Rating: 3.6/5. From 1 vote.
Please wait...
Voting is currently disabled, data maintenance in progress.