Sveti Jeronim – Izvanredan prevoditelj i jako senzibilan čovjek

Uz Augustina on je najučeniji od latinskih crkvenih otaca.

Jeronim (Sofronije Euzebije), crkveni naučitelj. Ime Jeronim dolazi od grčkog hierós, a znači posvećen (bogovima posvećen) + onoma, onyma (Ime, Ruf): onaj koji je nazvan svetim. On je jedan od četiriju velikih crkvenih otaca, rođen oko 347. godine u dalmatinsko-panonsko pograničnom području Stridon u dobrostojećoj kršćanskoj obitelji. Prema povjesničaru Stadleru II. koji je živio krajem 7. stoljeća, mjesto njegova rođenja je Stridon, Strigau, Stridova, što podsjeća na današnju Štrigovu u Međimurju, gdje je njemu na spomen podignuta i kapela.

Ne zna se točno gdje se nalazio Stridon. Po jednoj se teoriji pretpostavlja da je bio smješten u današnjoj BiH, a po drugoj, navodno argumentiranoj, na području između Trsta i Ilirske Bistrice. Bio je sin ilirskih kršćanskih roditelja, ali krštenje je primio 354. godine u Rimu, gdje je nadopunjavao svoj studij retorike, tj. govorništva i filozofije. Bio je u školi uglednog gramatičara Donata, koji ga je uveo u duboko poznavanje latinskih klasika. Jeronim je bio vrlo nadaren, ali teške naravi. Posjedovao je inteligenciju i dobro pamćenje, ali je bio izvanredno osjetljiv i strastvenog karaktera.

Jeronimova putovanja 

Kasnije je napustio Rim i krenuo u Galiju. Na tom se putovanju neko vrijeme zadržao u Trieru, gdje je upoznao monaški život. Zatim se vratio u Akvileju, gdje je proveo nekoliko godina i jako se oduševio za asketski život, a marljivo je proučavao i Bibliju. U Aquileji – zapadno od Trsta – se zajedno sa svojim prijateljima Rufinom, Bonaziem Kromazijem i drugima priključio jednoj zajednici klerika. Ali ‘jedna iznenadna oluja’ prisilila ga je da otputuje drugamo, te je krenuo prema Istoku. Nakon raznih teških hodočašća nastanio se u jednom samostanu u pustinji Calcide nedaleko Alepa u sjevernoj Siriji, ponijevši sa sobom veliku količinu knjiga. Tu je živio u najstrožoj askezi, te se posvetio tumačenju Svetog pisma i literarnim studijima.
Sljedećih se godina u njemu budi gorući interes za teologiju, ali se u tome morao probijati kroz mnoge zablude i sumnje, kako bi mogao doći do čiste vjere. Već u samostanu u Siriji je između njega i drugih monaha došlo do žestoke rasprave o nauci o Trojstvu i o krivovjerju Apolinara, koji je tvrdio da je Riječ, utjelovivši se, zauzela mjesto Isusove ljudske duše. Nije preuzela čitavo čovještvo, već samo tijelo kojemu je postala životnim počelom.
Kad je po tim nastalim svađama za njega postala situacija nepodnošljiva, otišao je 375. godine u Antiohiju te tamo postao učenik Apolinara, biskupa iz Laodiceje u Siriji. Ovaj je teolog doduše ostao vjeran arijanizmu na Nicejskom saboru i prema Atanaziju, ali je sâm postao začetnikom jedne nove zablude (krive nauke), koju se kao takvu nije prepoznavalo. Naučavao je da Krist nije imao ljudsku dušu, nego da njezino mjesto zastupa druga božanska osoba. Apolinar govori o Kristu koji nije potpuno čovjek, niti samo Bog, već neko međubiće između Boga i Sina, i tijela bez duše (apolinarizam).
Oko 379. godine ga je biskup Paulin iz Antiohije zaredio za svećenika. Paulin je inače bio od Bazilija Velikog okrivljen radi krive nauke sabelijanizma, ali ga je branio papa Damaz I., Atanazije i drugi.
Sabelijanizam (patri-pasijanizam, modalizam) je naučavao da u Bogu stvarno nema tri različite osobe, nego da su ove samo različiti načini prikazivanja ‘za nas’ jednoga i jedno-osobnog Boga. Razlog za ovo Bazilijevo okrivljivanje često leži u nejasnom i dvoznačnom, nerijetko čak i Paulinovog načina izražavanja.

Jeronim je 380/81 bio u Carigradu kao učenik Grgura iz Nise. U to je doba upoznao znamenitog Origena i najprije je postao njegov entuzijastički obožavatelj, ali kasnije, nakon 394. godine, njegov veliki i strastveni neprijatelj.
Origen, koji je na svim područjima teologije činio nešto velika, u svojoj je borbi svojevremeno iznosio preoštre ili dvoznačne nauke. Jeronim je 382. godine s Paulinom i Epifanom putovao iz Salamisa u Rim na sinodu, koju je protiv raznih hereza sazvao papa Damaz I. Epifan je bio protivnik štovanja slika. Tako je 393. godine u jednoj crkvi u Palestini razderao zastor na kojemu su bile slike.

Otada je Jeronim bio u uskoj povezanosti s papom Damazom I. i do njegove je smrti (11. prosinca 384.) bio njegov tajnik. U to je vrijeme imao jak utjecaj na ženske ascetske krugove u Rimu. Ascetika znači vježbanje, i ujedno znači put prema kršćanskom savršenstvu. Jeronim je svojom ascetikom osobito utjecao na udovice Marcelu i Paulu, kao i na njihove kćeri Blesilu i Eustohiju.

Jeronim u Betlehemu

Nakon smrti pape Damaza, neki su pomislili na nj’ kao njegova nasljednika, ali se tome usprotivila velika grupa protivnika, optužujući ga za sve i svašta. Optuživali su ga, između ostalog, radi njegovih ascetičkih pogleda i njegovih napada na svjetovni kler, te je zato napustio Rim. Najprije je s Paulom i Eustohijom otputovao u Palestinu i Egipat, a u kolovozu 386. godine se s nekolicinom najvjernijih učenika povukao u jednu pećinu nedaleko Betlehema. Među njima su bile i ugledne gospođe Marcela i Paola, zajedno sa svojim kćerima Blesilom i Eustohijom. Tu je ustanovio jedan muški i tri ženska samostana, čije je vodstvo sâm preuzeo.
 
U Betlehemu je napokon mogao dati oduška svojoj strasti prema Svetom pismu, te je izvršio monumentalno djelo prevođenja Starog zavjeta na latinski, i to izravno iz hebrejskog izvornika, a ne iz grčkog prijevoda. Nakon toga preveo je i Novi zavjet, komentirajući značenje tekstova i ispravljajući pogreške prethodnih prijevoda.

Premda se posvema posvetio svojim teološkim i biblijskim znanstvenim radovima, ipak je jako patio zbog teških previranja koja su izbila oko ne baš pravovjernog Origenovog nauka. Osim toga raspalo se i ranije prijateljstvo s Rufinom, a sa biskupom Ivanom Jeruzalemskim bio je u konfliktu, jer ga je okrivljivao zbog origenizma. Uza sve to trpio je i zbog upada barbara u zemlju, a na kraju je žalovao zbog bolnog gubitka njegovih u međuvremenu preminulih prijateljica i prijatelja Paule, Marcele, Eustohije i Pomalija. Umro je 30. rujna 420. godine u dobi od oko 73 godine života.

Crkveni otac i prevoditelj

Jeronim je bio jedna od fascinirajućih osoba kršćanske Starine. Imao je dobro i strastveno srce, te veliku ljubav prema Kristu i katoličkoj istini, a sav je svoj život i svu svoju snagu stavio u službu Crkve. U sebi je sjedinio asketičara i naučitelja. Bio je jako senzibilan, pa čak boležljivo osjetljiv, postajao je koji put i ljubomoran, sumnjičav, nepovjerljiv, pa čak i osvetljiv.
Uz Augustina on je najučeniji od latinskih crkvenih otaca. Za svoje je vrijeme posjedovao jedinstveno poznavanje jezikā (latinski, grčki, hebrejski), kao i sveobuhvatno znanje geografije, arheologije i književnosti. Prvi je spoznao vrijednost prvotnog teksta, jako se zalagao kao prevoditelj raznih djela, čiji su prijevodi izvanredni.

Svakako da je radio, kako je sâm priznao, prebrzo i često bez brižljivosti. Njegova jakost u biblijskim znanostima leži u filozofiji i kritici teksta, premda njegova biblijska teologija ne dostiže Augustinovu dubinu. Od njega je sačuvano 117 pisama. S literarnom brižljivošću pisana, jedno su ogledalo njegove duše i njegova života, njegovih prijateljstava i njegovih prepirki. Samo korespondencija s Augustinom zahvaća 19 pisama. Prevodio je i veliki broj teoloških djela raznih autora, sastavio je više malih egzegetskih pisama i jedan tekući komentar o velikom dijelu Starog i Novog zavjeta.

Prevoditelj Biblije

Jeronim je najpoznatiji po svom prijevodu Biblije ‘editio vulgata’ (općenito upotrebljivo izdanje), koje je poduzeo na nalog pape Damaza I. Radom je započeo u Rimu 383. godine s revizijom Evanđeljā. U tome je koristio starolatinski uzorak i na temelju jednog dobrog grčkog teksta očistio ga od tzv. ‘zapadnog’ načina čitanja te pogrešaka u prijevodu, ali je i nadalje čuvao oblik latinskog uzorka. Ostaje pitanje, je li on i koliko revidirao druge knjige Novog zavjeta.
 
Ubrzo nakon njegovog preseljenja u Betlehem započeo je sa preradom starolatinskog teksta Starog zavjeta. U tome je koristio Septuagintu (grčki prijevod Starog zavjeta, Aleksandrija, 3. i 2. stoljeće prije Krista) i Origenov nauk (nastao 228. – 248.).
Septuaginta-sedamdesetorica (LXX) je naziv za najstariji i najvažniji prijevod Staroga zavjeta na grčki jezik. Nastao je za kraljevanja Ptolomeja II. Filadelfija (285.-246. prije Krista) u Aleksandriji, u Egiptu, a konačno je završen oko 100. g. prije Krista. LXX je bila službenom Biblijom helenističkoga židovstva i bila je u upotrebi za bogoslužje u sinagogi. Imala je veliko značenje jer je stvorila kulturalno ozračje i bila književno sredstvo u propovijedanju prvobitne kršćanske zajednice poganima. Ona je svakako veliko prigodno biblijsko kritičko djelo, koje je u šest stupaca u grčkom načinu čitanja Starog zavjeta uglavnom postavljeno nasuprot hebrejskom tekstu.
 
Jeronim sâm zgodno kaže, da je već za njegovog vremena bilo mnogo načina čitanja u Svetom pismu kao što su rukopisi: Jedno moguće vjerno vraćanje i prilagođavanje na prvotni tekst bila je time ubrzo određena. Izraz ‘editio vulgata’ potječe od samog Jeronima, a to je vraćanje (prepričavanje) ‘koinē dialektos’, tj. općenitog načina govora aleksandrijsko-helenističkog oblika grčkog, kojim se u cijelom grčkom kulturnom prostoru govorilo od po prilici 300. godine prije Krista do 500. poslije Krista. U tom su razdoblju također sastavljeni Septuaginta i Novi zavjet. Nakon Srednjeg vijeka cijelo je Jeronimovo djelo dobilo ime ‘Vulgata’. Ranije upotrebljavani naziv ‘Itala’ (interpretatio itala, talijanski prijevod) za stare latinske biblijske verzije vraća se na jedno jedino mjesto kod Augustina (De doctrina christiana 2,15).
 
On je time označio jedan od mnogih latinskih prijevoda koji su za njegovo vrijeme bili rašireni barem u jednom dijelu Italije. Krivo shvaćeni izraz ‘Itala’ danas se prikladnije nadomješta sa ‘Versio vetus latina’ („stari latinski prijevod). Jeronimovo je djelo za njegovo vrijeme vrijedno pažnje. Ono je najprije naišlo na otpor i do 8. stoljeća moglo se samo lagano probijati. Čak su se sve do 13. stoljeća još preispitivali starolatinski tekstovi, pa je taj način čitanja prodro čak u rukopise Vulgate. Već od 6. stoljeća trudili su se razni učenjaci oko ponovne uspostave jednog besprijekornog teksta Vulgate, no još uvijek bez uspjeha.
 
Alkuin (799.–801.) je na želju Karla Velikog poduzeo jednu reviziju teksta Vulgate, koja je iz „Vetus latine“ odstranila mnoge tekstove i koja je od 13. stoljeća, osobito na Pariškom sveučilištu, slovila kao autentični latinski prijevod Biblije. Tridentinski sabor je u dekretu od 8. travnja 1546. godine izjavio da je Vulgata svetog Jeronima ‘radi svojeg stoljetnog korištenja’ kao ‘autentičnog’, mjerodavni tekst za sveopću Crkvu.
 
Prikazivanje: sa kardinalskim šeširom (od 13. st. makar nije bio kardinal; to je očito radi njegove aktivnosti kao tajnika pape Damaza I. Kao učenjak za stolom, u knjižnici pišući knjige. Kao smršavljeni, oskudno odjeven pustinjak, pokornik i asketičar, klečeći pred jednom spiljom, s raspelom i mrtvačkom glavom, kako se s jednim kamenom udara u prsa. Kako jednom lavu izvlači trn iz noge (aluzija na njegov monaški život u pustinji; također simbolički: on je zabludi izvukao žalac).
Zaštitnik: Dalmacije, Liona; asketičara, učenjaka, učitelja, učenika, studenata, teologa, prevoditelja; visokih škola, bogoslovnih fakulteta, redovničkih udruga svetog Jeronima i biblijskih društava.
 

Molitva

Bože, svetog prezbitera Jeronima obdario si nježnom i živom ljubavlju prema Svetom pismu. Daj svome narodu da se obilnije hrani tvojom riječju te u njoj nađe život. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
tekst prema: http://croexpress.eu
No votes yet.
Please wait...