Štovanje splitskog sv. Dujma, kao i povijest splitske i salonitanske crkve, povezani su s počecima kršćanstva u rimskoj provinciji Dalmaciji. Prema legendi sveti Duje se pod utjecajem propovijedanja apostola Petra u Siriji, obratio na kršćanstvo u 1 st., da bi se zatim krstio u Antiohiji. Kao apostolski pratilac dolazi u Rim, otuda je upućen propovijedati preko Jadranskoga mora. Tako Dujam stiže u Salonu, u kojoj utemeljuje crkvenu zajednicu i mnoge upućuje na kršćansku vjeru. U jednom od progona kršćana, po nalogu gradskog upravitelja Maurelija, ubijen je odrubljivanjem glave.
Legenda o sv. Dujmu s vremenom postaje „povijesna istina“ na kojoj se temelji autoritet splitske crkve. Crkveni sabor u Splitu 925. godine zaključuje da crkva i grad u kojem počivaju moći sv. Dujma, učenika svetog Petra apostola, ima primat nad svim crkvama ove provincije, te da joj zakonito pripada ime metropole nad svim biskupijama.
Tek u 19. st., kada se ovaj problem znanstveno istražuje, pronalazi se dio nadgrobne ploče sv. Dujma pa dolazi do razdvajanja mitološke i povijesne interpretacije. Suprotstavljajući se staroj tradiciji splitske crkve, arheolog don Frane Bulić dokazuje da je biskup Dujam živio potkraj 3. i početkom 4. st., te da je bio suvremenik cara Dioklecijana. Arheološka istraživanja potvrđuju da je 10. travnja 304. godine, pogubljeno nekoliko vjernika i čelnik kršćanske zajednice, biskup Domnio. Oko groba biskupa Domnia u Solinu nastaje veliko kršćansko groblje s crkvama. Kosti sv. Dujma prenesene su iz Salone u mauzolej cara Dioklecijana u Splitu vjerojatno u 7. st., dok su u Rim odnesene samo njegove relikvije.
Hram Sv. Dujma s moćima sveca spominje Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću. Naglašava se da je poganski mauzolej pretvoren u kršćansku crkvu Uznesenja Marijina, ali da se u običnom govoru naziva hramom Sv. Dujma. Toma Arhiđakon u svojoj kronici opisuje prijenos kostiju mučenika sv. Dujma i Staša iz Salone u Split, u vrijeme prvog splitskog biskupa Ivana Ravenjanina. Također spominje da su prebacivanjem ovih relikvija prošla sva prava stare salonitanske nadbiskupije u njeno novo sjedište – Split.
Lik sv. Dujma ikongrafski se prikazuje kao tip zrelog muškarca u biskupskoj odori s karakterističnom kapom, a ponekad palmom i prvostolničkim križem u ruci. Najstariji likovni prikaz splitkog patrona je iz 6. st., na mozaiku u krstionici bazilike Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Romanički su prikazi sveca na izvanrednim korskim sjedalima splitske katedrale, na reljefu majstora Ota, uzidanom na njenom zvoniku, na drvenom reljefu iz crkvice sv. Luke u Velom Varošu i na kamenom reljefu sustjepanske crkve u Splitu. Lik sv. Duje javlja se u različitim varijantama i na splitskom srednjovjekovnom novcu.
Srednjovjekovni Split podiže i posvećuje monumentalni zvonik sv. Duje uz katedralu kao izraz najvećeg poštivanja svoga svetog zaštitnika. Splitska stolna crkva zapravo je posvećena Bogorodici, ali se popularno sve od svog osnutka nazivala crkvom Sv. Duje, kao što je i zvonik oduvijek bio poznat pod istim nazivom. Gradnja zvonika je započela u 13. st., u doba pune antonomije grada ali je prema kasnijim novčanim mogućnostima izgradnja trajala sve do 16. st.
Izvorni oblik imena splitskog patrona, prema ulomku nadgrobnoga natpisa iz Solina je latinski Domnio-nis, u značenju gospodar ili gospodin. Ime Domnio ili Domnius već se u 11 st. javlja u hrvatskom obliku kao Dujam. Od njega nastaje hipokoristik Duje, što je u Splitu veoma često pučko ime od kojeg se dalje izvode imena, nadimci ili prezimena. Naziv za blagdan i sajam Sv. Dujma je Sudamja, po obliku toponim i naziv nastao je sljedećim jezičnim promjenama: prema sv. Dujam, svetkovina Sut – Dujma, Sudujma, Sudajma i konačno Sudamja.
Kontinuitet proslave blagdana Sv. Duje od kasnog srednjeg vijeka do danas potvrđuje njegovu izuzetnu važnost i duboku ukorijenjenost u kompleks splitske pučke kulture. Već splitski statut iz 1312. god. donosi podatke o proslavi tog blagdana; o svečanim crkvenim obredima i o veoma živoj trgovini. U njemu se navodi obavezno slavljenje tog blagdana, te određuje da je „… svako ognjište u gradu Splitu dužno napraviti jednu voštanicu ili bar svijeću i s komunalnom voštanicom svečano poći u rečenu crkvu Sv. Dujma.“
Naročito svečano blagdan je proslavljen 1770. godine., kada su se prenijele svečeve moći iz prijašnjeg u novi oltar splitske katedrale. Pripreme su vršene godinama ranije; narudžba novog oltara, popločavanje Peristila, izvedba puta za pristup okolnoga stanovništva, te popravak ulica kojima će ići procesija. Svečanosti su trajale cijeli tjedan, a kulminirale su u velikoj procesiji priređenoj 10. svibnja. Za popularnu zabavu na Pjaci je bila postavljena lutka koja je pozdravljala publiku i poput fontane lijevala vino.
Dokumentarni filmski zapis o procesiji u čast sv. Duje snimio je 1911. godine Josip Karaman, pionir filma u Hrvatskoj. Ivo Tijardović je svečanost Sudamje, kao najpopularnijeg oblika gradske zabave interpretirao 1928. u završnom činu operete Splitski akvarel.
Blagdan sveca zaštitnika oduvijek je bio popraćen posebno naglašenim liturgijskim svečanostima, te onim paraliturgijskim i folklornim. Procesija s likom ili relikvijama titulara je pučko-liturgijska manifestacija kojom se naglašava pripadnost titularu. Između liturgije i pučke pobožnosti trajno je postojao dijaloški odnos i težnja za međusobnim dopunjavanjem. Štovanje sv. Dujma kulminira proslavom na početku mjeseca svibnja, s kojim počinje izrazito toplo, ljetno vrijeme, tipično za ovo podneblje, bez obzira na sezonsku podjelu godine. Sudamja je tako svečanost početka kojom se blagdan zemlje podudara s buđenjem mediteranskog duha nakon zimskoga zatišja.
literatura: VOJNOVIĆ Branislava, Etnol. trib.15., Sveti Duje – zaštitnik Splita, Split 1992., 175-180.
preuzeto sa: http://hrvatskimitovi.com
