Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568., kao kćerka Gašpara Floresa i Marije de Oliva. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozvala ju je Ružom, a to lijepo ime je prihvatila cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ušla je u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Liječnik dr. Castillo i svećenik o. Lorenzano nakon podrobnog ispitivanja neobična života Ruže Limske svjedoče: »Čim je Ruža došla do potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i nadvladavala bez velikog naprezanja.«
Ruža je cijeli život tražila i prakticirala pokoru. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.
Da bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila opasan lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.
Vježbala se i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je malo koja žena u ono doba imala. I tako njezin život za njezine suvremenike postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se potaknuti da i sami budu bolji.
Ruža je u 20. godini života obukla odijelo dominikanske trećoredice. Išla je među ljude i pomagali im na njihovim životnim putevima, a uz to je dnevno provodila sate i sate u molitvi i razmatranju.
Kao duhovna učenica sv. Ivana od Križa – čitajući njegove spise – i ona se nastojala iz »ništavila« stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdići sve do »duhovnih zaruka«, najvišeg stupnja mističnoga života.
Osnovala je prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Stalno je služila siromasima uz misijsko djelovanje i navještaj evanđelja.
Živjela je samo 31 godinu. Umrla je 24. kolovoza 1617. ponavljajući riječi: »Isuse, Isuse, ostani kod mene!« Papa Klement X. proglasio ju je 12. ožujka 1672. svetom kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u najvećem gradskom dominikanskom samostanu Rosario. S njome su pokopana još dva sveta dominikanca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias.
Dominikanac Luis Getino pronašao je g. 1923. neka pisma i spise sv. Ruže Limske. Njezina pisana riječ kao i sav njezin život odiše žarom velike mističarke, koja se s pravom može staviti u red velikih žena što ih je dala sveta Rimokatolička crkva.
Sveta Ruža, prava učenica sv. o. Dominika
Ruža od Sv. Marije u svim je stvarima nalazila povod da slavi Stvoritelja. Svaka joj je misao bila poticaj da uzdigne duh k Bogu, a mnoge je željela poučiti u tajnama unutarnje molitve. Stoga, kao što je svoju dušu hranila čitajući dobre pisce, tako je i širila duhovne knjige te poticala svećenike da na svaki način pokornike i slušatelje privuku k ljubavi prema molitvi.
Neizreciva je bila njezina pobožnost prema Gospinoj krunici, koja združuje mislenu i usmenu molitvu. Smatrala je da bi svaki kršćanin morao krunicu riječju propovijedati i nositi je u srcu.
Nasuprot slatkoći što joj je Božja ljubav davala kušati u molitvi, osjećala je gorčinu koja je proizlazila iz spoznaje zla i grijeha. Na poseban je način teško doživljavala uvrede nanesene Crkvi; tada bi se njezina revnost rasplamsala, i jezik ne bi šutio premda bi se njezino prekoravanje često pretvorilo u slatko i uvjerljivo zaklinjanje. Svi su se čudili stoje djevica, vazda šutljiva prema onima koji su je korili, ustajala protiv uvrede koja se nanosi Bogu, pa bila ona i malena.
Ljubav prema Isusu u Euharistiji igrala je veliku ulogu u njezinu životu; u dane kad je Presveti Oltarski Sakramenat bio svečano izložen na klanjanje, ostajala bi pred njim mnogo sati, nepomična u molitvi.
Boljelo ju je što mnoge duše nemaju dara vjere, osobito one koje su na golemim prostorima Amerike bile zarobljene idolopoklonstvom. Osjećala je samilost prema njima i neprestano na njih mislila želeći srušiti sve ograde te na krilima duha poletjeti k njima da ih prosvijetli i spasi. Bila bi sebe pretvorila u kamen i vapno da svima zatvori vrata pakla.
Kad bi razgovarala s redovnicima, posebno s braćom propovjednicima, poticala ih je, silinom glasa stoje proistjecala iz osjećaja srca, da se dušom i tijelom predadu obraćenju duša. Ljutila se što se previše predaju spekulativnom studiju, pa je govorila kako bi više voljela da se znoj, bdjenje, napori i poteškoće, potrebni za stjecanje spekulativnog znanja, usmjere na tako potrebno nastojanje volje da se zapale ljubavlju prema Bogu.
Žalila je što se, kao žena, ne može, kako je željela, predati apostolskoj zadaći i naviještati Evanđelje nevjernicima. Da bi svoga ispovjednika oduševila za taj sveti posao, ponudila mu je da će mu polovicu svojih zasluga ustupiti kako bi imala udio u plodovima njegova apostolata.
(Usp. Breve ristrctto della vita meravigliosa della Ven. Serva di Dio Suor Rosa di S. Maria… cavato da’ processi per la sua canonizzazione, dal P. Maestro F. G. Lioni, Roma, 1665., str. 63-64; 123-125; 174; 179-182.)
tekst preuzet sa: http://blog.dnevnik.hr/pogledunazad
