Sveta Elizabeta Ugarska
isuviše pobožna ugarska princeza

Sveta Elizabeta Ugarska, drugo dijete ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. i njemačke kneginje Gertrude od Andechs-Merana, rođena je, prema uvriježenom mišljenju, 07. srpnja 1207.g. u burgu Sarosspatak u sjevernoj Ugarskoj, nedaleko od današnje tromeđe Mađarske, Slovačke i Ukrajine. Rođenjem pripada kraljevskoj kući Arpadovića.

Godine 1211. dogovoren je brak između tada četverogodišnje Elizabete i dvanaestogodišnjeg Hermana, tirinškog princa nasljednika. Po tadašnjim običajima Elizabeta je odmah poslana na dvor svog budućeg zaručnika i muža kako bi se mogla postupno naviknuti na novu okolinu, usvojiti njezine običaje i naučiti jezik.

O životu male Elizabete u dvorcu Wartburg nedaleko mjesta Eisenacha malo je toga poznato. Bez sumnje, rasla je u raskošnom okružju prekrasnog srednjovjekovnog dvorca, sjedištu moćnih i bogatih tirinških gospodara. Odgoju djece pridavala se velika pažnja, pri čemu su uzor viteškog pravila i razvijanje osjećaja časti, velikodušnosti, kao i lijepog ponašanja, te postizanja samokontrole i usmjerenosti.

Već u razdoblju djetinjstva Elizabeta se svojim ponašanjem, kako to svjedoče izvori, razlikovala od svojih vršnjaka i pokazivala predanost vjeri i Bogu. Često se i predano molila, a omiljeno joj je mjesto u raskošnom wartburškom dvorcu bila dvorska kapelica. Težila je skromnosti i poniznosti, zbog čega je njeno ponašanje često odstupalo od uobičajene dvorske etikete. Zbog toga je nailazila na nerazumijevanje okoline, a njezina buduća svekrva Sofija nastoji strogim prijekorima i kaznama preodgojiti Elizabetu i stvoriti od nje ponosnu velikašicu dostojnu da stane uz njezina sina Hermana II. kao prava dama. No, to se ipak neće dogoditi. Naime, godine 1216. umire tirinški princ nasljednik Herman, a samo godinu dana poslije i sam landgrof Herman I. Naslijedit će ga njegov drugi sin Ludvig IV.

Smrt Elizabetinog zaručnika Hermana II. pružit će Sofiji izgovor da se pokuša riješiti „isuviše pobožne“ ugarske princeze. Stoga joj predlaže da pođe u samostan ili da se vrati ocu. No, račune će joj pomrsiti njezin sin, mladi landgrof Ludvig IV., koji je tijekom višegodišnjeg dječjeg druženja zavolio Elizabetu. Budući da je u trenutku stupanja na položaj tirinškog landgrofa imao tek 18, a Elizabeta 11 godina trebalo je pričekati još nekoliko godina do vjenčanja. To će biti vrijeme u kojem će dvorski krugovi kovati razne spletke pokušavajući se osloboditi Elizabete. No, ništa neće pokolebati Ludvigove osjećaje prema Elizabeti. O tome najbolje svjedoči i njegov odgovor na pitanje namjerava li vratiti Elizabetu njezinome ocu, koji će u „Životu Svete Elizabete“ (1289/1291.) zabilježiti dominikanac Dietrich iz Apolda: „Ukoliko bi najviša planina u Tiringiji bila čitava od zlata, radije bih se odrekao nje nego li prekinuo vezu s Elizabetom. Neka ljudi misle i pričaju što žele – ja volim Elizabetu i ona mi je važnija od ičega na svijetu.“ I doista, u siječnju 1221.g. u Eisenachu će se vjenčati 21-godišnji Ludvig IV. i 14-godišnja Elizabeta.

U braku koji će potrajati do Ludvigove smrti 1227.g., rodit će se troje djece: Herman, Sofija i Gertruda. Prema svjedočanstvima suvremenika Ludvig i Elizabeta žive u skladnom i uzornom braku: „Ljubili su se čudesnom odanošću, jer su se naizmjenično poticali i jačali u hvaljenju i služenju Bogu.“ Godine 1222. mladi je bračni par otputovao u Ugarsku u posjet Elizabetinom ocu, kralju Andriji II. Nakon punih 11 godina Elizabeta je ponovno posjetila svoje roditelje i dom, koji je napustila kao malena djevojčica. Možda je ovaj posjet bio organiziran i kao znak podrške moćnog njemačkog velikaša svom tastu, čiji je položaj uzdrman nezadovoljstvom ugarske i hrvatske vlastele.

Položaj tirinške landgrofice i gospodarice dvora nije utjecalo na Elizabetinu skromnost i poniznost čime je izazivala netrpeljivost dvorskih dama i visokog plemstva sklonih raskoši i sjaju. No, Elizabeta je uživala neograničeno povjerenje i podršku svog muža, tirinškog landgrofa.

U prvoj polovici 20-tih godina 13. stoljeća događaju se stvari koje će bitno utjecati na daljnji duhovni razvoj Elizabete. U njemačkim zemljama počinju propovijedati učenici Franje Asiškog, od kojih neki stižu i u Wartburg. Susret s franjevcima i njihovim pripovijedanjima i življenjem u siromaštvu, čistoći i poslušnosti samo će utvrditi Elizabetu na njezinom putu svetosti. Postat će jedna od najuzornijih sljedbenika franjevačkog učenja, pa je glas o tome dopro i do Franje Asiškog. U znak zahvalnosti i poštovanja, Franjo joj šalje svoj plašt, kojim se Elizabeta koristila uvijek kad je išla na molitvu.

Godine 1255. Elizabetin duhovni vođa i ispovjednik postaje Konrad Marburški, tipičan srednjevjekovni asket i propovjednik. Izuzetnom strogošću i zahtjevima za samoodricanjem Konrad će samo izoštriti već postojeće odlike Elizabetine ličnosti. Nakon Elizabetine smrti, Konrad će biti jedan od glavnih svjedoka njezine svetosti i uradit će sve da bude što prije kanonizirana.

Elizabetino suosjećanje sa siromašnima i potrebitima doći će najjasnije do izražaja u rano proljeće 1226.g. kada je nakon oštre zime i katastrofalnih poplava koje su uslijedile u zemlji zavladala strašna glad. Ludvig IV. nalazio se na višemjesečnom putu u sjevernoj Italiji, pa je na Elizabetu pao sav teret odluke kako pomoći gladnim podanicima. Ne čekajući mužev povratak niti njegovu suglasnost, Elizabeta je otvorila sve žitnice i podijelila žito izgladnjelom narodu. U ovećoj zgradi podno dvorca Wartburg uredila je prostor za smještaj bolesnika, o kojima je i sama vodila brigu. To je poslije bolnice u Gothi, koja je Elizabetinom zaslugom uređena 1221.g., bila druga ustanova namijenjena bolesnima i siromašnima. Poput Franje Asiškoga skrbila je i o gubavcima, koje je društvo odbacilo. Unatoč tome što su Ludvigovi savjetnici teško optuživali Elizabetu za nepromišljeno i neodgovorno ponašanje, njezin je muž odlučno stao u obranu svoje supruge. Prema zapisima ljetopisaca Ludvig je Elizabetinim kritičarima naložio: „Pustite je na miru! Troši iz ljubavi prema Bogu, da pomogne sirotinji“.

No, već sljedeće godine, točnije 11. rujna 1227.g. Elizabeta ostaje bez svog ovozemaljskog zaštitnika i vjernog supruga i prijatelja. Na križarskom pohodu od neke bolesti, vjerojatno malarije, umire Ludvig IV. Njegovom smrću nastupa novo razdoblje u Elizabetinom životu u kojem će se u potpunosti, svim svojim bićem predati Bogu, djelujući sukladnu učenju Franje Asiškoga.

Vrlo brzo nakon muževe smrti Elizabeta je bila prisiljena napustiti svoj dom u Wartburgu, budući da se nije željela odreći života sukladnog svojim vjerskim uvjerenjima. Dvorac u Wartburgu zajedno s njom napustile s i tri Elizabetine najodanije služavke, koje su se još za Ludvigova života zavjetovale i osnovale malu zajednicu molitve i asketskog života. One će joj biti podrška u najtežim časovima samoće i napuštenosti. Na Veliki petak 1228.g. Elizabeta i njezine družice u franjevačkoj crkvi u Eisenachu obnavljaju svoje zavjete i oblače siromašne sive franjevačke haljine, stvarajući tako neku vrstu redovničkog bratstva ujedinjene u istoj nakani svjedočenja Božjeg milosrđa. U potpunom siromaštvu žive i rade zajedno, zajedno pohode kuće siromaha i mole. Premda u strogo pravnom smislu nisu u to vrijeme mogle biti priznate kao redovnička zajednica, istinski žive redovnički život posvećen društvenoj zauzetosti: služenju siromasima, odbačenima, bolesnima, odnosno svima za koje feudalno društvo nije imalo razumijevanja.

U proljeće 1228. odaziva se pozivu svoje tete Matilde, benediktinke u samostanu Kitzingenu, te kraće vrijeme provodi u ovom samostanu. Elizabetin ujak, bamberški biskup Eckbert, planira za svoju nećakinju novi brak i to sa njemačkim carem Fridrikom II. Elizabeta to odlučno odbija, pozivajući se na svoj zavjet čistoće, pa je ujak šalje u dvorac Pottenstein. Uskoro će se iz Svete zemlje vratiti križati iz Tiringije, koji sa sobom donose i Ludovikove posmrtne ostatke. Elizabeta sudjeluje kod dočeka žalobne povorke u Bambergu, a zatim zajedno s njima odlazi u benediktinski samostan Reinhardsbrunn, gdje je po vlastitoj želji pokopan njen pokojni muž.

Papa Grgur IX., koji je još kao kardinal pratio Elizabetin životni put, saznavši za njezine nevolje, imenuje oca Konrada zastupnikom Elizabete u ostavinskoj raspravi oko nasljeđa njezinog pokojnog muža. Zahvaljujući njihovom neporecivom autoritetu Elizabeta je 1229.g. dobila na doživotno korištenje dvorac u Marburgu sa svim okolnim posjedima, te za tadašnje prilike ogroman iznos od 2 000 maraka kao novčanu protuvrijednost za miraz što ga je donijela iz Madžarske. Elizabeta će prihvatiti ovo nasljeđe i u potpunosti ga iskoristiti u pružanju pomoći svim potrebitima. Podno marburškog dvorca osnovala je bolnicu, koju stavlja pod zaštitu Franje Asiškoga, koji je pred nešto više od godine dana proglašen svetim. Sama se Elizabeta smjestila u skromnu kućicu nedaleko od bolnice u kojoj i sama provodi većinu vremena njegujući bolesnike. Osim toga, posjećuje i tješi bolesne i siromašne po čitavoj marburškoj pokrajini, snabdijevajući ih hranom i odjećom, ali i toplinom jedne sasvim izuzetne ljudske duše. Osim karitativne djelatnosti, u više navrata iskazala se i izuzetna moć Elizabetinog zagovora pred Bogom.

Nakon više od dvije godine predanog rada posvećenog siromašnima i bolesnima Elizabeta umire u noći na 16. na 17. studeni 1231.g. u dobi od 24 godine. Na vijest o njezinoj smrti veliki je broj ljudi pohrlio prema marburškoj bolnici, u čijoj je kapelici bilo izloženo Elizabetino tijelo. Puna tri dana trajalo je hodočašće običnih ljudi uz Elizabetin mrtvački odar, a neki od njih ponijeli su sa sobom kao prve relikvije djeliće njezina plašta.

U listopadu 1234.g. papa Grgur IX. imenovao je tročlanu komisiju sa zadatkom da prikupi dokumentaciju i svjedočanstva o Elizabetinoj svetosti radi njezine kanonizacije. Na konzistoriju održanom u Perugi u rano proljeće 1235. svi su prisutni „jednodušno izjavili da je Elizabeta dostojna da bude uzdignuta na svjetionik apostolske kanonizacije, te da bude i na ovom svijetu upisana u knjigu svetih, jer nema nikakve sumnje da je njezino ime već upisano u knjigu života vječnoga po čudesnoj Božjoj odluci…“. Svečanost kanonizacije održana je 27. svibnja, za blagdan Duhova, kada je Grgur IX. odredio i da se svetičin blagdan ima slaviti svake godine na dan njezina preminuća.

prema: www.zupa-jalzabet.org