Sebična ljubav – priča iz života Ivana don Bosca

109Don Bosco, talijanski svetac čiji blagdan slavimo 31. siječnja, prošlog stoljeća osnovao je u Torinu sirotište i školu za djecu s ulice.
Jednom je posjetio susjednu Albu. Kad se navečer htio vratiti u Torino, vlak je već otišao a kiša je pljuštala. Pokucao je na obližnji župni ured i predstavio se župniku da je svećenik i da je promašio i posljednji vlak. Župnik ga je upitao: – Koju službu vršite u Torinu?
– Župnik sam u maloj prigradskoj župi. – Odgovori don Bosco.
– Jeste li večerali?
– Nisam i bio bih vam zahvalan ako biste mi nešto dali.
– Žao mi je, odgovori župnik, imam samo malo kruha i sira.
Don Bosco je to sa zahvalnošću primio.
– A gdje ćete prenoćiti? upita dalje župnik, kod mene nema slobodnog kreveta.
– Nema problema, odgovori don Bosco, dva stolca bit će potpuno OK.
Dok je domaćica stavljala stolnjak na stol, župnik kao da se nečega sjetio:
– Rekoste Torino? Jeste li možda čuli za nekog don Bosca?
– Da, malo.
Župnik nastavi: “Ja ga nisam nikad sreo a htio bih ga nešto zamoliti, naime, da primi jednog dječaka u sirotište. Što mislite, bi li mi htio pomoći?
– On svakome pomogne ako može. Uvjeravam vas da će vam izići u susret.
– Jeste li Vi možda njegov prijatelj?
– Da, od djetinjstva, – odgovori don Bosco.
– Možete li mu onda vi reći dobru riječ meni u prilog?
– Smatrajte to riješenim pitanjem, u zahvalu za vašu dobrotu.
– Ali… Vi… tko ste zapravo Vi?”
– Ja sam don Bosco.
– Don Bosco… pa zašto to niste odmah rekli? Oprostite što vas nisam primio kako treba. Molim Vas, ostavite sir i kruh, imamo mi i drugo.
Župnik je odmah pozvao domaćicu i naredio joj da prostre čisti stolnjak i da donese juhu, ribu, omlet sa šunkom. Sam je otrčao po pečeno pile i bocu dobroga vina. Don Bosco se samo u sebi smijao. Potom ga je župnik uveo u lijepu sobu a sljedećeg jutra ga je otpratio na kolodvor neprestano se ispričavajući.
Pružajući mu ruku na oproštaju, don Bosco doda: “Slušajte, oče, naučimo obojica nešto iz ovoga što se dogodilo. Kad ništa nemamo ništa ne možemo ni dati. Kad imamo malo, malo možemo dati. Kad imamo puno, možemo dati što nam se čini da je pravo. Ali neka to uvijek bude iz ljubavi prema bližnjemu a ne iz vlastitog interesa.

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...