Rijeka i pustinja – priča za razmišljanje

Na putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi pijeska. Rijeka je zastala od straha.

“To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora. Gotovo je”, očajavala je.
Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji.
Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. “Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti”, predloži vjetar.

Rijeka se još više uplaši. “Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom.”

Vjetar joj odgovori: “Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.”

No rijeka se previše bojala i pustinja ju je progutala.

Tako je i s čovjekom ako ne dopusti da ga preobrazi Duh Sveti.

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...