Priviđenje

Ispred mene je koračao mladić i ja sam ga slijedio sve dok stigosmo do polja. I ja ga upitah: “Gdje smo to, mladiću?”
On odgovori: “Nalazimo se na poljima nedoumice, čuvaj se”
“Pa vratimo se onda nazad, jer pustoš ovih polja me plaši, a ovi oblaci i ovo ogoreno drveće rastužuju mi duh.”
A on reče: “Pričekaj malo, nedoumica je početak spoznaje!”
Zatim sam ugledao nimfu kako nam se približava poput priviđenja, i povikao, “Ko je ovo?”
“Melpomena to je, kći Jupitera, i boginja tragedije”, odgovorio je.
I što tragedija hoće od mene dok si ti još uvijek sa mnom, veseli mladiću?”
Odgovorio mi je rekavši: “Došla je da ti pokaže svijet i njegove tuge, jer onaj koji nije vidio tuge ne može vidjeti ni radosti.”
Potom je nimfa stavila ruku preko mojih očiju, zagrlila me i povela do vrha visoke planine. I vidjeh zemlju, i sve na njoj, poput stranice knjige, i tajne njenih stanovnika pojaviše se pred mojim očima. Vidjeh anđele sreće kako se bore protiv zloduha patnje, a između njih čovjeka, kojega njegova zbunjenost čas ispunjava nadom, čas očajem. Spazih ljubav i mržnju kako se poigravaju ljudskim srcem. Ljubav je činila da čovjek zaboravi svoju krivicu i opijala ga vinom pokornosti, a razvezivala bi mu jezik za hvale i besjedenja. Mržnja mu je raspirivala strasti, činila ga slijepim za istinu i zatvarala mu uši da ne čuje pravedno govorenje. Vidjeh ljude kako pozivaju mudrost da ih spasi, i mudrost kako ih ljutito odbija jer se nisu obazirali na nju kada ih je ulicama, ispred gomile, dozivala. Vidjeh vjerske poglavare kako se nadmeću ko će više podići pogled ka nebu, dok su im srca sahranjena u grobovima požude. Vidjeh mladiće kako riječima iskazuju svoju ljubav i kako se nadaju da će se tako približiti ostvarenju svojih drskih ciljeva, njihova božanskost je daleka, a njihova nježnost uspavana.
Vidio sam odvjetnike kako prodaju svoj izopačen govor na trgu srama i obmane, i liječnike kako se podsmjehivaju lakovjernosti običnih ljudi.
Vidjeh bijedne siromahe kako siju i moćne bogataše kako ubiru plodove i jedu, i ugnjetavanje koje tamo postoji, a ljudi ga zovu Zakonom.
Vidjeh ženu poput flaute u rukama onog ko ne umije na njoj svirati i koji je nezadovoljan zvukom koji ona proizvodi.
I istinsku slobodu kako usamljena hoda ulicama, i traži utočište u domovima ljudi, a  oni su je odbacili. Zatim vidjeh sebičnost gdje hoda u ogromnoj povorci, a masa ju je pozdravljala kao slobodu.
Vidjeh ljude kako se kriju iza strpljenja kao paravana za kukavičluk i nazivanje strpljenja lijenošću, a nježnost strahom. Kad vidjeh sve ovo povikah: “Zar je ovo zaista čovjek?”
I ona je odgovorila tihim povrijeđenim glasom:
“Ovo je staza duha, popločana kamenjem i trnjem. Ovo je čovjekova sjenka. Ovo je noć, a jutro će tek doći.”
Zatim je spustila ruke na moje oči, a kada ih je podigla spazih sebe i mladića kako polako koračamo. A ispred nas je trčala nada.

Khalil Gibran. libanonski pjesnik

No votes yet.
Please wait...
Share: