Post i posni jelovnik

Od ranoga kršćanstva u korizmi se kao oblik pokore i priprave za Uskrs propisivao post i nemrs.

Nemrs je suzdržavanje od namirnica mesnoga podrijetla, a post je potpuno odricanje od hrane odnosno uzimanje samo jednog potpunog obroka dnevno.

Međutim, puk nije razlikovao ta dva pojma, te je pod pojmom posta najčešće razumijevao nemrs.

U početku je preduskrsni post trajao od dva do šest dana, a u IV. i V. stoljeću ustalio se kao četrdesetodnevno razdoblje. Zakoni glede posta i nemrsa mijenjali su se tijekom stoljeća s obzirom na propisane dane, te količinu i kakvoću hrane. K tome, bili su podložni mjesnim zakonima i običajima, što uvelike otežava njihovo istraživanje.

slika preuzeta sa coolinarica.com

U prvim stoljećima kršćanstva tijekom cijele korizme bio je dopušten samo jedan obrok dnevno, koji se uzimao navečer i nije smio sadržavati meso niti hranu mesnoga podrijetla (mlijeko, sir. maslac, jaja). Već u kasnome srednjem vijeku večernji je obrok pomaknut na sredinu dana, što je otvorilo put uvođenju još jednoga obroka navečer, pri kojemu se, međutim, nije smjelo do sita najesti. Također se. već od IX. stoljeća, ovisno o mjesnom običaju i crkvenim olakšicama, ponegdje od zabrane izuzima hrana životinjskog podrijetla, osim samog mesa.

Krajem XIX. stoljeća u zagrebačkoj je nadbiskupiji u sve dane korizme bio obvezatan post, što je značilo da se smjelo do sita najesti jedanput dnevno, a srijedom, petkom i subotom bilo je propisano suzdržavanje od mesa (nemrs). Ponegdje još nije bilo dopušteno jesti ni druge životinjske proizvode. Približno istodobno, zbog skupoće nekih namirnica (ulja) koje bi u korizmi trebale nadomjestiti mast životinjskog podrijetla, vrhbosanski (sarajevski) nadbiskup je tijekom korizme 1887. godine na području svoje nadbiskupije dopustio uzimanje jaja. sira i drugih mliječnih namirnica, te svinjske masti, i to u sve posne dane, a od mesa se treba suzdržavati samo petkom i subotom.

Papine su odluke mogle u različite godine biti drugačije: 1902. g. dopušta jesti meso u nedjelju, ponedjeljak, utorak i četvrtak, a jaja i mliječne proizvode u sve dane osim Velikoga petka, a u godinama Prvoga svjetskog rata svi vjernici imali su oprost od posta i nemrsa. Prenoseći papinu odluku iz 1902. godine, nadbiskup upozorava vjernike da konzumiranje mesa istoga dana isključuje konzumiranje ribe, jer se meso dopušta stoga što su ribe preskupe.

U međuraću olakšice glede životinjskih proizvoda postaju dijelom trajnoga zakona. Zagrebačke novine “Hrvatska straža” (broj od 23. II. 1936.) donose početkom korizme 1936. godine upute o zakonu o nemrsu i postu. Tadašnji zakon o nemrsu zabranjivao je meso i juhu s mesom, a nije branio jaja. mlijeko i mliječne proizvode, te začine s mašću. Zakon o postu propisivao je da se na posne dane smije samo jedanput do sita najesti, ali nije branio pojesti nešto ujutro i navečer. Nemrs je obvezivao u sve petke u godini, a post u sve korizmene dane osim nedjelja. Uz još neke druge dane u godini, post i nemrs zajedno bili su propisani za Pepelnicu te za korizmene petke i subote. Izričito se navodi da se na Veliku subotu poslijepodne već moglo jesti meso i nije se moralo postiti.

Pogledajmo koliko su se ljudi pridržavali pravila posta i nemrsa u korizmi i koliko su brzo reagirali na olakšice koje su oslobađale sve vjernike, a ne samo djecu, starce i bolesnike od zabrana. Iz starijih je podataka razvidno da se izbjegavalo jesti jaja. Pietro Nutrizio Grisogono iz Trogira spominje vrlo strogi zakon u Dalmatinskoj zagori s kraja XVIII. stoljeća. Ubojstvo i krađa navodno su bile “ništavne sitnice” prema povredi zakona o postu, a:

Lašnje je nagovoriti sto Morlaka na krivu zakletvu, nego jednoga da pojede jaje u korizmi.

Poljičani su još početkom XX. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. I drugi podaci svjedoče o tome da su unatoč olakšicama u različitim hrvatskim krajevima ljudi polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama, kako opisuje Ivanišević u Poljicima u Dalmaciji (1987:445):

Kada pop navišćuje po biskupovoj naredbi korizmeni otpust i tumači, u koje dane može se jist mesa. čuje se žamor po crkvi. ljutu se stariji: “Proklet bija. ko ga se okusija”, “nestalo više vire i zakona”, “ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope. otkad su poste pobacili.” Koji su pametniji, ne će tomu prigovarati, nego se čuje ‘di reku.- biskup je otpustija. na njegovu dušu.

Mnogi podaci prikupljeni o postu i nemrsu tijekom prve polovice XX. stoljeća govore o pridržavanju starijih pravila i glede propisanih dana i glede vrste hrane. Prema podacima iz Istre. Dalmacije. Podravine. Slavonije i Bačke, od početka XX. stoljeća vjernici se sve više priklanjaju reduciranome nemrsu u srijedu, petak i subotu.

I dok je u tim krajevima razlika u poštovanju nemrsa bila dobno i donekle spolno određena, u Retkovcima u Slavoniji početkom XX. stoljeća svi su se, bez obzira na spol i dob, suzdržavali od mesa.

Osoba koja bi jela meso uspoređivana je s Judom – apostolom izdajnikom.

U Imotskoj krajini, u Savičenti kod Pule, na Hvaru, u požeškome i brodskome kraju, te u Bosni, sve do međuraća mnogi, a osobito žene, u sve dane. ili samo u srijedu, petak i subotu, nisu jeli bili smok (mliječne proizvode), iako je to propisima bilo dopušteno. Razlog nemrsu moglo je biti, kao u Imotskoj krajini, krajnje siromaštvo stanovništva, ili. pak strogost domaćica koje su pazile što se jede (Kutleša 1993:275):
Ljudi bi začinili i uljem i maslom, pa u nike dane i mesa, ali ne da žena i neimašćina.

Siromaštvo se katkad navodilo i kao izgovor, kao u sljedećoj isprici građana Samobora za nepoštovanje korizmenoga posta:

Siromaku ni greh, če ne posti, on mora jesti, kaj ima, se se dost naposti, kad niš nima. Vem greh nejde v zube, neg ze zubi.

Naspram toga. u nedalekim selima Jaskanskog prigorja neke su žene tijekom cijele korizme jele samo kruh. Što je u prvoj polovici XX. stoljeća bila praksa u većini krajeva na Veliki petak. Veliki petak, kao dan kulminacije korizmene priprave, dan Isusove smrti i najžalosniji dan u katoličkoj godini, rezultirao je odgovarajućim ponašanjem ljudi glede prehrane.

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. Taj se podatak potvrđuje u svim područjima od Istre, Kvarnera i Dalmacije, preko Like, Gorskog kotara i središnje Hrvatske i Bosne, do Slavonije i Karaševa u Rumunjskoj. U Ivčević Kosi u Lici ujutro se pio rasol, a u podne jeo zalogaj kruha i vinom, u Omišlju na Krku crna kava, smokve i rakija.

Svi poste, veliko i malo. na taj dan. Samo u večer jedu kisela zelja, uljem začinjena, i komadić kruha.

U Poljicima se nije ni jelo ni pilo.

Nađe se pobožne čeljadi, da će postit u suvo ili “žežinat” od jedne do druge “glorie”, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove “postit gloriju” na čast muke Spasiteljeve, a dobije se veliko prošćenje.

Varijante toga strogog posta zabilježene su u različitim krajevima Bosne – u Duvnu, u okolici Bihaća, te u Kreševu u srednjoj Bosni.

Suprotno tim podacima, u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj na Veliki petak bilježimo podatke o posebnim pecivima. a u Dalmaciji o uštipcima zvanim pršunate, pršurate ili fritule. U okolici Slunja pekla se beskvasna pogača kljukuša, koja se jela prelivena vrelom vodom i začinjena s malo ulja i češnjaka, a u Čučerju kod Zagreba kukuruzni kruh poliven uljem – poljevka.

Prema riječima Josipa Markovića, bivšega župnika u selu Sikirevcima u Slavonij, u drugoj polovici XX. stoljeća korizmeni se post uvelike razlikovao od nekadašnjega:

I nakon liturgijske obnove, uglavnom je ostalo isto, samo što sada vjernici na Uskrs ne žeđaju kao što su nekada žeđali, jer se sada u korizmi i ne posti kao nekada. Sada se u korizmene petke jedva drži nemrs, a samo je na Veliki petak post i nemrs. No kako je već rečeno, naš narod smatra da dobro posti, ako drži samo malko stroži nemrs. Zato se sada već u puno kuća. na Veliki petak peče svježa riba, “ali na ulju”, pa je to po njihovom shvaćanju “strogi post”. U doba kad se odredba o nemrsu poštovala gotovo cijele korizme posljednji dan poklada nastojalo se potrošiti što više mesa. Negdje se jelo neumjereno.

– Primjerice, četvrtak prije pokladne nedjelje, u Trebarjevu u Sisačkoj Posavini zvan Iakomec, bio je dan kad se meso jelo i do devet puta.

Preostalo se meso na različite načine konzerviralo. U Samoboru su ga zalili mašću, a na Uskrs prepekli i pojeli, a mesnice su tijekom cijele korizme bile zatvorene. U Koprivničkom Ivancu dio preostaloga mesa žene su “pospremale v štublak pa onda na Veliki petak dale svinjama kaj budu bole napredovale”. U okolici Dubrovnika, kao i na Braču, ostatke bi mesa od poklada osušili i jeli polovicom korizme ili na Uskrs.

Obilježje korizmenog jelovnika

Osnovno obilježje korizmenoga jelovnika jest izostavljanje mesa i mesnih prerađevina, te uporaba maslinova ili bučina ulja ili masla (pretopljenog maslaca) za mašćenje. Ako su ljudi doista tijekom cijele korizme provodili nemrs, njihov se jelovnik bitno razlikovao od onoga u pokladno ili u uskrsno doba. Pitanje je, međutim, koliko je često meso općenito bilo na njihovu jelovniku. Postojale su razlike između pojedinih krajeva, ovisne ne samo o njihovim prirodnim obilježjima i njima prikladnom tipu gospodarstva, pa i prehrambenim navikama, nego i o njihovu bogatstvu: u Slavoniji je meso bilo češće na jelovniku nego drugdje. S iznimkom mesa. dakle, prehrana u korizmi odgovarala je prehrani u zimsko doba i sastojala se od različitoga povrća, krumpira, kaša od brašna i sl.

Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u sljedećoj pjesmici iz Poljica:

Korizma Kupus pogrizla,
Ulje polokala.
Muku (brašno) pozobala.

A ova pjesmica iz Preloga u Međimurju govori o kontinentalnom jelovniku:

Fašnik ima veljke joči i doge mostače.
Pepelnica se dosmica Koli njega skače.
Denes zeljem gibanica.
Zutra povrtnica.
Tomo vam je semo kriva Stara pepelnica.

Sudeći po objema pjesmicama, kupus, odnosno žulje bili su glavni prehrambeni artikli u korizmi u oba kraja. No bilo je i nekih razlika. Poljički će nam primjer poslužiti za opis korizmene prehrane na Jadranu početkom XX. stoljeća. Kao i uobičajena prehrana, korizmena je prehrana bila vrlo jednostavna i mogli bismo reći siromašna. Sastojala se ponajviše od kiseloga kupusa i mahunarki (graha, boba. leće), od kojih se kuhalo varivo, samo ili pomiješano s pšenicom ili krumpirom, a začinjeno solju i maslinovim uljem. U priobalju se takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili s krumpirom najčešće zovu maneštre, manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru – kašu od kukuruzna ili prosena brašna.

Korizmeni jelovnik primorja

U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi u primorskim se selima spremao bakalar i pekle pršurate ili vritule (uštipci od beskvasnoga tijesta s grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom).

Korizmeni jelovnik sjeverne Hrvatske

U središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj namirnice su bile uglavnom iste, no razlikovali su se način pripremanja i začini. Osnovna jela pripravljala su se od graha, krumpira, kiseloga kupusa, kukuruznoga i ječmenoga brašna. Kuhani posoljeni grah na salatu ili u juhi, začinjen samo s malo ulja, često je bio na jelovniku. Nazivi takvog graha – u sisačkoj Posavini bosi grah, u okolici Zagreba grah na bosu juhu, u Kupinečkom Kraljevcu bažul nasuve, sami za sebe govore da je riječ o posnom jelu.

Osobitost je sjeverne Hrvatske začinjavanje jela bučinim, suncokretovim ili repičinim uljem, Korizmenom jelovniku sjevernoga dijela Hrvatske valja još dodati kompote od suhoga voća (krušaka, jabuka, šljiva). U kontinentalnim krajevima zapisi rjeđe spominju ribu kao posnu hranu. Ipak. u istočnoslavonskim selima smještenima uz rijeke u korizmi se jela sušena riječna riba. Drugdje je riba, čini se, postala dijelom korizmene prehrane kasnije, možda pod utjecajem gradova u kojima ju je bilo moguće kupiti.

Možemo zaključiti da se prehrana u korizmi nije bitno razlikovala od prehrane u zimsko doba godine. Osnovna je razlika u prvoj polovici XX, stoljeća još znatno rasprostranjeno izbjegavanje mesa i mesnih prerađevina, što je osobito mijenjalo jelovnik u panonskim krajevima, gdje su mesna jela u druga doba godine česta. Pripremale su se iste namirnice, samo siromašnije za komad svježega ili sušenoga mesa. U priobalju je riba bila dio korizmene prehrane češće nego u unutrašnjosti. Ponegdje u Podravini. Slavoniji i Bačkoj već je od početka stoljeća među korizmenim jelima prisutan bili smok, tj. mliječni proizvodi, i to u sve dane ili samo u one u kojima je bilo dopušteno jesti meso. Dok se drugdje još uvijek izbjegavao. Ponegdje nastaju različita, katkad i složena Jela od dopuštenih namirnica. U sjevernoj Hrvatskoj ističu se različita jela od tijesta kojih se do danas nebe žene u Podravini sa sjetom prisjećaju.

Dob neke kazivače korizma iz vremena njihove mladosti asocira na odricanja koja bi rado izbjegli samo da su smjeli, jer nisu voljeli različite kaše, nisu podnosili miris masla- pretopljenog maslaca i sl., drugi nižu sočne recepte za kašnjake, štrukle ili vijanice s hajdinskom kašom, prosenom kašom, zeljem i priče o “debelom grahu, zelju z lagva, neobeljenom krumpiru z rola”, a sve to začinjeno domaćim bučinim uljem zamamnog mirisa.

A kako je bilo s građanima? Iako nemrsna, njihova su jela bila mnogo složenija od seljačkih, – često su sadržavala ribe, a uz njih i različite, danas u prehrani neuobičajene namirnice životinjskoga podrijetla, dopuštene jer je Crkva zabranjivala hranu podrijetlom od toplokrvnih životinja. Dragutin Hire prenosi iz kuharice vrbovečkog župnika Firlingera iz 1813. godine ovaj zamamni korizmeni jelovnik:

Bažuljeva juha. iz crnoga kruha juha, iz gljiva juha, juha od kosane vizovine (ovo meso davala je riba moruna koja se seli iz Crnog mora u Dravu i Savu. Madjari je zovu “viza”), krapavine i ikara. Postna se juha pravila od leće, od puževa, rakova, od friganoga krapa ili šćuke, od žaba, ščukovine, a jeli su kao postnu juhu i prežganu juhu, pripravljali “šlepu govedsku juhu” od kiselog i slatkog vrhnja, od mlieka. vina i celera. Nadevi – u postne juhe bili su od žemlje, vrhnja, mali knedlini od krapovine i Ščukovine (…).

Korizmeni post završava na Veliku subotu, kada je prema crkvenom propisu boji je vrijedio sve do sredine XX. stoljeća poslijepodne bilo dopušteno jesti meso. Zapisi govore da se prvi mesni obrok ipak uzimao na uskrsno jutro. A kako su tada ljudi nastojali nadoknaditi suhu i posnu hranu iz prethodnih šest tjedana, zagrebački je svećenik Vilhelm Švelec u svom kalendaru za 1858. g. preporučio sljedeće:

Na Uskers budi veseo al neprejedi se mesa. inače ćeš zdravljem platiti, pa kada će doći vreme za kuruz sijati, morat ćeš na postelji jadikovati a u zimi gladovati ili skupo si hlebac kupovati!

http:narodni.net

No votes yet.
Please wait...