O događaju Isusova krštenja na Jordanu kojega smatramo i njegovim pomazanjem Duhom Svetim govore nam sva četiri evanđelista na početku svojih evanđelja. Krštenje Isusovo po mišljenju mnogih egzegeta pripada u najpouzdanije podatke iz njegova života. Pomazanje su u Starom zavjetu primali kraljevi i od toga časa pomazani kralj pripada Bogu i postaje svet i zaštićen, a Duh Sveti ga ispunja i vodi (1 Sam 10,1; 16, 13). Osim kraljeva pomazivali su se i svećenici i predmeti jer se pomazanjem nešto isključivalo iz svjetovne uporabe i stavljalo u službu Božju. Pomazanik je ljude zastupao pred Bogom i govorio je narodu u Božje ime. S vremenom taj naziv poprimit će eshatološko značenje. Govorit će se o budućem Izraelovu kralju i spasitelju, Mesiji koji će biti trajno i u punini prožet Duhom Svetim. Taj pomazanik bit će sam Krist. „Mesija“ doslovno znači „Krist“, to jest „Pomazanik“, što u povijesti spasenja znači „Pomazanik Duhom Svetim.“ Događaj Isusova krštenja i pomazanja jedinstveni je spasenjski i povijesni događaj. O svemu tome govore znakovi koji prate događaj na Jordanu, a možemo ih nazvati apokaliptičkim motivima.
– „Otvoriše se nebesa“ (Mt 3,16). Slika otvorenog neba potiče na poziv proroka Ezekiela: „Otvoriše se nebesa i ja ugledah božanska viđenja“ (Ez 1,1). Otvorena nebesa nad Jordanom nadilaze okvire osobnog proročkog poziva. Ovdje se nebesa otvaraju, upravo razdiru kao što će biti razdrt hram u času Isusove smrti kao znak da je otvoren pristup u svetinju nad svetinjama. Zato evanđelist Marko oba događaja opisuje glagolom „shizo“ (razdirem). Nakon Isusova pomazanja bit će slobodan pristup Bogu, a njegov život, smrt i uskrsnuće to će do kraja objaviti.
– „Glas se s neba zaori: Ti si Sin moj ljubljeni…!“ (Lk 3,22). Tim riječima Isus je očitovan i proglašen Mesijom, Božjim slugom, Sinom i Ljubljenim. „U židovstvu je „Bath – Kol“ (Glas s neba) zaparavo bila zemaljska jeka na nebu izgovorenog Božjeg glasa, no sasvim je uobičajeno u židovstvu spajanje epifanije Duha i Božjeg glasa – a to je tipično i za evanđelje.“ Očev glas koji se čuo nakon Isusova krštenja znači da Bog opet govori, da progovara. Postoje dvije značajke toga govora: a) upravljen je cijelom svijetu, b) upravljen je preko novoga Pomazanika i Proroka, a to je Isus Krist. U Očevim riječima: „Ti si sin moj ljubljeni“ očituje se prizvuk davnih navještaja: „Ti si sin moj danas te rodih“ (Ps 2,7)
– „Siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba“ (Lk 2,22). Silazak Duha Svetoga na Isusa spominju sva evanđelja. Teološki je značajan Ivanov izvještaj (Iv 1, 32 – 33) koji ističe da Duh ostaje na Isusu kao trajan i potpun posjed, a to je oznaka Mesije. Po Isus Kristu kao novom Pomazaniku započinje nova prisutnost Božjeg Duha koja je trajna i neopoziva. Jedinstvenost ovoga pokazuju i riječi: „to je onaj koji krsti Duhom Svetim“ (Iv 1,33), „on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Mt 3,11). Apokaliptički silazak Duha Svetoga na Isusa u liku goluba – „poput goluba“ nije neka merafora nego to valja shvatiti konkretno, „u tjelesnom obličju“ kako ističe Lk 3,22.
Snagom pomazanja Duh Sveti djeluje u Isusu Kristu izvana, ali još više u njegovu srcu. Sve što će se kasnije događati u Isusovu životu plod je njegova pomazanja na Jordanu. Isus je posve u vlasti Duha Svetoga on upravlja svaki njegov korak te Isus ne određuje sam svoj put. Isus „nagnan“ od Duha Svetoga odlazi u pustinju. Duh Sveti navodi ga da liječi (Lk 5,17), da izgoni đavle (Mk 1, 34.39) i oslobađa sve što je porobljeno. Isus govori kao onaj koji ima vlast i po njemu kraljevstvo Božje dolazi i već je prisutno. Uranjajući u vode Jordana, Mesija se izjednačio s grešnicima, preuzeo njihovu sudbinu i pristao da im u svemu bude jednak. Voda znači uništenje starog da bi iz nje nastalo novo, kao što se iz voda potopa i kroz Crveno more rodio novi život. U krštenju Isus na otajstven način umire, krštenje znači smrt: „ krstom kojim se ja krstim bit će te kršteni“ (Mk 10,39). Ovim umiranjem on svojem Ocu daje svjedočanstvo potpune poslušnosti i ispunjava svu pravednost. Ulazak u vodu je veliki zavjet poslušnosti do kraja, poslušnosti do smrti (usp. Fil 2, 7 – 8). Na tu poslušnost Otac mu odgovara izljevom Duha. Tek nakon što je Isus ovako prihvatio smrt i izvanjskim činom to posvjedočio, postaje sposoban primiti neograničenu puninu Duha i davati ga dalje.
fra Ivan Crnković tekst preuzet sa: www.ofm.hr
