Pokaznica
Danas se sve manje vidi na našim oltarima. Početak pokaznice seže u 14. stoljeće, što u povijesti liturgije i nije tako davno. Služi za čuvanje posvećene hostije i za pokazivanje vjernicima koji se izvan mise žele klanjati Presvetomu.
Tamo negdje početkom 14. stoljeća nastao je običaj u Rimskoj Crkvi da se posvećena hostija nakon mise ostavi otkrivena i izloži pobožnom puku na štovanje. Budući da u tome prevladava osjetilo vida, tako je i posuda za izlaganje posvećene hostije nazvana pokaznicom, odnosno latinski “ostensorium” ili “monstranca”. Oba ova izraza u glagolskom obliku znače radnju pružanja i pokazivanja. Danas je u svijetu prevladao naziv monstranca, a u nas pokaznica.
Takva posuda svakako je trebala imati i jedan prozirni, stakleni dio, koji je omogućavao vjernicima da vide hostiju, pa se u počecima najprije rabio ciborij, u kojemu se čuvaju posvećene hostije, s određenim prilagodbama na poklopcu, a ubrzo se taj gornji dio počeo kao stakleni cilindar izrađivati u obliku kruništa, što i nije bilo tako praktično. Uskoro se počela izrađivati posve nova posuda u koju se unutra mogla postaviti velika hostija. A da bi se u svetohraništu hostija mogla dostojno čuvati, izrađena je uskoro nova posudica za čuvanje posvećenih prilika, po funkciji čuvanja latinski prozvana “custodia”.
Povjesničari liturgije podsjećaju da se prve pokaznice javljaju u njemačkim krajevima, pa iz životopisa bl. Doroteje Pruske, koja je umrla potkraj 14. stoljeća, doznajemo i o izlaganjima Svetotajstva u prozirnoj monstranci. Nekako iz toga vremena dolaze i druge potvrde o uvođenju pokaznica za ove potrebe. Prema tome, ikonografija sv. Klare Asiške, koja je živjela u prvoj polovici 13. stoljeća, vjerojatno nije vodila brigu o ovim činjenicama, pa ocrtava ovu poznatu sveticu kako s monstrancom u ruci tjera Saracene iz grada Asiza.
Posebni poticaj izrađivanju monstranci dalo je širenje procesija na Tijelovo, koja je svoj osobiti izražaj dobila polovicom 14. stoljeća. Najprije su u toj procesiji svete prilike kruha nosili čuvane u ciboriju ili u zatvorenoj posudi. Ciborij je obično bio prekriven svilenom tkaninom, te je kao takav u upotrebi i danas.
Pokaznica spada u one liturgijske predmete koji su osobito bili podložni raznovrsnom oblikovanju. Kako nastaju u razdoblju gotike, najstarije monstrance čuvaju gotska obilježja, na kojima se ističu poligonalni šiljasti tornjići s prozorčićima i staklima raznih boja. Tek će u 17. stoljeću, u razdoblju blještavog baroka, nastati monstrance s oblikom ražarenog sunca sa zrakama, što je i do danas, uz manje preinake, ostao oblik koji prevladava u svim krajevima rimske liturgije.
U vremenu baroka zamjećujemo i određeni natjecateljski duh da bi se posjedovala što ljepša, bogatija i veća monstranca. Tako, na primjer, u Genovi crkvena riznica čuva jednu renesansnu pokaznicu u obliku kovčega, a trebalo ju je nositi čak osam svećenika. U Španjolskoj možemo vidjeti pokaznice visoke i do tri, čak i više metara, a u svem sjaju koje je zlatarsko umijeće znalo podariti.
Pravi odgovor na pitanje nastanka i širenja pokaznice treba tražiti u praktičnoj teologiji euharistije od 12. stoljeća nadalje, koja pod pritiskom rasprave o euharistijskoj pretvorbi i nazočnosti, štovanje običnog puka sve više usmjeruje na vrijeme izvan slavlja. Obične ljude, koji ne razumiju više latinski jezik i simbolizam euharistijskog slavlja, sve više privlači oblik produljenoga klanjanja, i njima ništa ne smeta što se, na primjer, na taj način zapravo sužava euharistijska perspektiva, koja uključuje ne samo tijelo Kristovo već i njegovu posvećenu krv. Tako pomalo nestaje osjećaj za dvostrukost euharistijskih prilika i njihova simbolična snaga, što se očitovalo i u samom nazivu glavnoga euharistijskog blagdana: “Corpus Domini”, Tijelovo (gdje se ne spominje Krv Kristova). Zato je dobro što obnovljeni kalendar taj blagdan službeno naziva Blagdan Tijela i Krvi Gospodinove.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora, kada je došlo do određenih nejasnoća i kolebanja, neki su bili toliko potisnuli euharistijska klanjanja i blagoslove da je monstranca postala samo lijepi muzejski uzorak za divljenje. Ona ima i danas svoje mjesto, a trebala bi i dalje služiti razvijanju euharistijskog života, uvijek kao predmet koji povezuje i vodi prema cjelovitom euharistijskom zajedništvu, koje je ipak najvidljivije u samome euharistijskom slavlju.
tekst preuzet sa: www.veritas.hr
