Pred vratima nam je blagdan Svih svetih i Dušni dan. Nakon tih dana ponovno ćemo zaključiti kako smo mi sami (ili neki naši kršćanski susjedi) u ulozi kršćanskih vjernika samo jedan sat vremena tjedno, obično nedjeljom prije podne. U preostalo vrijeme preko tjedna mi postajemo dio mase naroda s ulice koji se gubi u bujici pomodarstva, površnosti i isključivo potrošačkog mentaliteta.
Živimo u kaotičnoj sadašnjosti u kojoj su gotovo posve izgubljena vrijednosna mjerila. Mi vjernici to stanje tek konstatiramo, ali ne ustrajemo protiv toga. Nemamo smjelosti zaštititi svoju obitelj i svoj dom. Nemamo odvažnosti da sami prepoznamo i utiremo svoj put na kojem nećemo biti žrtva vlastite neodgovornosti. Već prije blagdana Svih svetih neki će kršćanski vjernici “okititi” svoje prozore i okućnice izrezbarenim i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica. Gledat će horor filmove koji nikako nisu dobri za psihičko zdravlje, a osobito djece i mladih. Zdušno će surađivati s odgojiteljicama u vrtićima i u školi. Velikodušno će otvarati svoje novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo “Noć vještica” ili uobičajeno domaćim riječnikom rečeno “Halloween”.
“Noć vještica” ili običaj o kojem govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije. Stari Kelti su 1. studenog slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ilikrumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.
Mi Hrvati se obično dičimo svojom kršćanskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom i demokršćanskim načelima. Stoga je teško shvatiti koliko smo naivni: i svojoj povodljivosti za „stranim“ uzorima odmah i rado žrtvujemo najprije svoj identitet, a potom i ono što nam je najdraže – svoju djecu. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu, svaka proslava „Noći Vještica“ zapravo veliča smrt, i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo nasrće na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su naša djeca i mladež. Umjesto da im utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti.
Roditelj danas kao pojedinac može biti neuk, neupućen i nesmotren. Ali onaj koji je kršćanski vjernik, koji je više upućen i koji više zna nema pravo biti nesmotren, biti naivan. Inače nastaje propust. Taj propust može činiti i roditelj – vjernik, odgajatelj, učitelj ili vjeroučitelj. Propust možda čini čak i svećenik o župi, koji, kao moralni autoritet svojoj vjerničkoj zajednici, svake godine ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro a što zlo. Naravno da nikakvo rješenje nije tek u pukoj konstataciji da „Noć vještica“ svetkuju mnogi od nas. Nikakva utjeha nije u tome da konstatiramo da to rade i naši dobri susjedi i znanci.
Ako je neki čovjek doista vjernik, on bi trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog i duševnog zdravlja. Živimo u svijetu koji obiluje deklarativnim pravima, slobodama i mogućnostima uvažavanja drugoga i drugačijega. Kad čitamo ili slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali, zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem stvarnom životu trudimo se da su nam djeca najdraža i najvažnija. Njih zato štite zakoni, uredbe, konvencije, organizacije, pravobraniteljstva… u našim je zakonima čak i zapisano da roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim moralnim i vjerskim načelima.
Zašto onda dopuštamo da nam loše društvo stalno krade naše roditeljsko pravo?
Zašto nikako ne uspijemo naći malo vremena i zajedno sa svojim djetetom porazgovaramo o tome što je dobro, a što je zlo? Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih svetih i što je Dušni dan? Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako će to umjesto nas odraditi netko drugi?
izvori: lista Zvona (mjesečni list Čakovečkih župa, listopad 2011.) i hr.wikipedia.org
