Jedna je učenica šestog razreda osnovne škole napisala sastavak naslovljen „Moj neobični brat“:
„Kad je on došao na svijet, sve se promijenilo. Umjesto sreće što se rodio, nastala je tuga. Ja sam tada imala tek četiri godine i nisam mogla shvatiti što se događa. Naslutila sam da nešto nije u redu jer sam vidjela tužna lica.
Kad sam porasla, roditelji su mi objasnili kako je moj brat drukčiji od drugih. Meni se nije tako činilo, ali sam s godinama shvatila da se razlikuje.
Moj brat ima oči „kao kinez“ zato što ima down sindrom. On je baš simpatičan i ne znam što bih da njega nema. Uvijek nas oraspoloži svojim riječima. Moj brat ne zna baš govoriti jer ima govornu manu. Meni to uopće ne smeta. Naprotiv, on me uvijek razveseli kad sam tužna. Nema ničeg ljepšeg nego kad dođe do mene i kaže: „Tina!“ Odmah se razveselim.
Moj brat je ove godine krenuo u prvi razred osnovne škole. Svi su ga prihvatili. Njegovi prijatelji dolaze kod nas pa se s njim igraju. Uspješan je u školi. Svi ga učitelji vole. On je svima simpatičan, a kako i ne bi bio, kad je tako pažljiv i dobar.
Ja ne znam što bih da nemam ovakvog brata. On svakodnevno unosi vedrinu u moj život, čak i onda kad je dan tužan i tmuran. Ja ga jako volim.“
Pitam se ponekad tko su osobe s posebnim potrebama: oni kojima nešto nedostaje ili oni kojima ne nedostaje ništa. Jer oni kojima nešto nedostaje, svjesniji su dragocjenosti života. Oni koji se na zahtjevnije načine suoče sa životom, nađu u sebi neslućene izvore snage.
Ima ih koji si ne mogu priuštiti luksuz da budu obeshrabreni. Da klonu. Oni znaju da ih njihovi trebaju i bez oklijevanja, bez imalo sažalijevanja u svako će doba učiniti sve što je do njih. Pa i povrh toga.
Svojedobno sam upoznao jednu dragu i blagu ženu, majku djeteta s downovim sindromom. Posvećujući se djetetu, nimalo nije odustala od života. Nastavila je živjeti hrabro. Ponovno je zatrudnjela. I – što se krajnje rijetko događa – ponovo rodila dijete s downovim sindrom. Nije ni Boga ni život nazvala nepravednim nego je, jednostavno, nastavila živjeti hrabro.
Prošle sam godine, dok sam boravio u Asizu, uz Franjin grob vidio s leđa dvojicu odraslih muškaraca. Sjedili su u klupi oslonjeni jedan o drugog. Kad su ustali i krenuli, ugledao sam im lica. Bili su to, očito, otac i sin. Otac već u poodmakloj dobi i sin u godinama koje običavamo nazivati zrelima. Sin je imao downov sindrom. Otišli su držeći se za ruke.
Dok sam ih promatrao kako odlaze, pomislio sam kako ih mnogi sažalijevaju, a u njima je i među njima obilje duše.
Stjepan Lice