Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine u isto vrijeme da jesu i kao da nisu.
I sebi sâm tako izgledam: da jesam, i kao da nisam.
I kad mislim da jesam, skoro da želim da nisam.
Jer – jao – ja koji jesam više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem kao da jesam, a On će mi reći da nisam.
A tada – bolje bi bilo da nije me bilo.
A kada mislim da nisam, bude mi žao, jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti! To možda i ne znam pravo već samo slutim kako je dobro: biti!
Jer – i ovo malo što jesam dok nisam, kako je lijepo biti.
O ti koji jesi i nikada nisi! O daj mi, biti mi daj! Da jesam, i samo jesam – u tebi!
O ti koji jesi biti mi daj!
fra Bonaventura Duda
